O autizmu, razvojnom poremećaju komunikacije i socijalne interakcije, kod nas se malo ili gotovo ništa ne zna.
U BiH ne postoje zvanični podaci o broju djece u autističnom spektru. Ne postoji ni adekvatna institucionalna briga za oboljele, a nedostaje i stručnjaka za ovo oboljenje. Ono što sigurno postoji jesu problemi, oboljela djeca, roditelji i njihova stalna borba za bolje sutra.
Težinu života osoba s autizmom u bh. društvu upoznala je Eldina Numanović. Njen petnaestogodišnji sin Faris bori se s teškim oblikom autizma.
Farisa je, priča nam Eldina, rodila u decembru 2002. godine. Rođen je kao zdrav dječak, razvijao se i napredovao kao i ostala djeca. Međutim, prva vakcina promijenila je život porodice Numanović, tako barem smatra Eldina, piše “Hayat“.
– Do prve vakcine, Farisa ništa nije razlikovalo od njegovih vršnjaka. S prvom vakcinom, počinju i prvi problemi. Poslije uobičajene visoke temperature, na red je došla nesanica, a zatim je počeo gubiti kontakt očima. Nije reagovao na nas. Kad bismo ga zvali, mislili smo da ne čuje. Stalno je plakao i bio nervozan. Izvršili smo pretrage. 15 dana je ležao na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu, gdje mu je dijagnosticiran autizam“, kaže Eldina.Eldina pojašnjava da su to saznanje prihvatili s nadom da će biti bolje. Međutim, bilo je sve gore.
Znate ta riječ autizam… mislite proći će, ali vremenom se pomirite s činjenicom da tome nema lijeka. Faris se vodi kao 100% invalid i njemu je pomoć stalno potrebna. Ovisan je o nama. Četiri godine je išao u Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju „Vladimir Nazor“. Nije se snašao. Tamo je najviše vremena provodio pored prozora. Druga djeca bi ga ujedala i udarala, on bi im vraćao. Postao je agresivan. Taj period za njega je bio traumatičan. Nakon toga smo odlučili da ga upišemo u Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ i tamo je trenutno na listi čekanja jer je prerastao uzrast za ranu intervenciju, ispričala je Eldina Šejli u studiju emisije ISPUNI MI ŽELJU.
Kao dvanaestogodišnjak, Faris je dobio prvi epileptični napad. Od tada je, kaže majka, još teže.
– Epileptični napad je bio okidač. Nakon toga je bio sve nervozniji, stalno je plakao. Faris koristi i tablete za smirenje i liječenje dijabetesa. U pubertetu je postao jači i agresivniji. Agresivnost ispoljava na različite načine, dovoljno je da ne uradite ono što on želi i priča počinje… U pola noći zna tražiti da skinemo vrata. Vodi me za ruku i jasno pokaže šta želi. Znala sam se sakrivati u ormar, kako bih se zaštitila. Navest ću vam primjer, dok se vozimo autom, ukoliko npr. ne skrenemo gdje on kaže, odmah napadne mene ili muža dok vozi. Grize nas i čupa kosu. Zatim, ukoliko napolju čuje zvuk motorne pile, traži da se ugasi, ukoliko se to ne desi, on postaje agresivan, a mi ne možemo komšijama narediti šta će i kada raditi“, kaže Eldina.
(183)
