Dolazak visoke delegacije iz Hrvatske uslijedio je samo tri dana nakon što je Narodna Skupština RS izglasala unilaterlano preuzimanje ključnih nadležnosti od centralnih državnih institutucija. Plenković je u komunikaciji sa novinarima bio krajnje neodređen, rezerviran, prema tom pitanju, kazao je otprilike kako tek treba vidjeti da li je riječ o činu secesije i seperatizma, ili o „manevru Milorada Dodika“.
PONEDJELJAK, 13. DECEMBAR
Predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković stigao je danas u posjetu Sarajevu i poveo sa sobom neke od svojih najvažnijih ministara. Plenkovića posjeta ima najmanje dvostruki značaj (da baš ne koristim njegov omiljeni termin- „konotacije“): prvo, nakon dugo vremena, neko iz vrha hrvatske države tokom dolaska u BiH ne zaobilazi Sarajevo, odnosno državne vlasti BiH, a drugo, tajming posjete je pametno odabran, jer jer je došao u vrlo delikatnom trenutku za BiH, kojeg obilježavaju i zategnuti odnosi sa Zagrebom. Plenković ovim činom pomalo udara kontru svom rivalu, predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću, koji je tokom nedavne višednevne turneje po BiH pažljivo vodio računa da ne „ugazi“ na teritorij na kojem Hrvati nisu u većini.
Dolazak visoke delegacije iz Hrvatske uslijedio je samo tri dana nakon što je Narodna Skupština RS izglasala unilaterlano preuzimanje ključnih nadležnosti od centralnih državnih institutucija. Plenković je u komunikaciji sa novinarima bio krajnje neodređen, rezerviran, prema tom pitanju, kazao je otprilike kako tek treba vidjeti da li je riječ o činu secesije i seperatizma, ili o „manevru Milorada Dodika“. Iako su do tada o zaključcima Narodne Skupštine RS svoj kritički sud dale sve relevatne međunarodne institucije, ambasade svih zapadnih zemalja, delegacija EU, čija je Hrvatska članica, Plenković nije želio istrčavati pred rudo, sačekat će on još malo da vidi i raspita se da li Dodik „manevrira“, ili misli ozbiljno. Odgovor na to pitanje dobio je istog dana, odnosno večeri, tokom posjete Mostaru. Saznao ga je, doslovno iz prve ruke, ne od Dodika, nego od Dragana Čovića, ali to mu ga posljednjih mjeseci dođe isto. „Dodik ne blefira, on je krajnje ozbiljan političar, koji naglašava da probleme u BiH treba rješavati kroz razgovor“, objasnio je i javnosti i Plenkoviću lider HDZ BiH Čović.
Iako je dobio čvrsta uvjeravanja sa najkompetentnijeg mjesta, od Čovića, da Dodik ne blefira, niti manevrira, nego da najozbiljnije namjerava provesti puzajući državni udar, Andreja Plenkovoća to nije pokolebalo u nezauzimanju određenijeg srava prema rušenju ustavnog poretka BiH, kajo to voli reći, najvažnijeg susjeda Hrvatske. Njegovo ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman danas se u Briselu protivio incijativi nekoliko evropskih zemalja koje su tražile uvođenje sankcija protiv člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Potom je Grlić Radman na sjednice Vijeća EU, kako je naknadno pojasnio, usprotivio inicijativi nemih evroskih diplomata da Hrvatska svoje probleme sa BiH rješava u „biletaralnim kontaktima“ i da tim problemima ubuduće ne opterećuje Brisel. „Mi, kao garant Daytonskog sporazumam ne želimo imati isključivo bilateralne odnose sa BiH“, kazao je sa riječima i mislima šeprtljavi ministar diplomacije Hrcvatske. Nakon toga je izveo svoj omiljeni šlager ukazujući na podjednake opasnosti koje BiH prijete od separatizma i unitarizma.
Da se ne bi stvar dalje razvlačila, da ne bismo zaglavili u gnjecavim naslagama fraza i licemjernog lukavstva „službenog Zagreba“ , pokušajmo ovu situaciju pojednopstaviti do kraja, jer je u suištini riječ o vrlo prostoj ambiciji i poznatoj nakani: I Plenković i Milanović u općoj konfuziji izazvanoj Dodikovim sepratizmom nastoje tu stvar relativizirati, kako se ničeg spornog ne bi prepoznalo u njihovim ambicijama. Radi ovdje kao i u nizu sličnoh „kriza“, pa i onih oružanih, o pandemiji Karađorđeva i njegovog zloduha. To otprilike zači da političari iz Hrvatske lijek za mutirajući Miloševićev velkosrpski virus kojeg okolo raznosi Dodik nude u obliku cijepljenja Tuđmanovom vakcinom. Ta terapija otprilike dođe kao liječenje kancera Covidom 19!
SRIJEDA, 15. DECEMBAR
U nekoliko smo navrata na ovom mjestu pisali o gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić, svaki put sa povodom, manjim ili većim . Ovog puta povod ne može biti krupniji. Nakon što je na vratima ispod božićnog vijenca jedne katoličke obitelji u Sarajevu nacrtana užasavajuća, odvratna prijeteća poruka, sarajevska gradonačelnica je reagirala na vjerovatno najgrori, najgluplji i najštetniji način. „Ne želeći da umanjujem ozbiljnost ovog incidenta, moram naglasiti da je ovo moglo biti posljedjica izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića koji dodatno širi netrpeljivost“.
Ima u kultnoj knjizi „Sarajevska zbirka“ Abdulaha Sidrana pjesma „Čega smo zbir“, pa ću njenim tragop pokušati u prozi odgovoriti na pitanje: čega je zbir sarajevska gradonačelnica, od čega dođe ovakvo njeno učestalo javno samospaljivanje. Profesor Damir Markovina je slučaj Benjamine Karić ovih dana analizirao u kontekstu potpunog raspada, SDP-a BiH, idejnog, etičkog, poltičkog kadrovskog,stranke čiji je ona član SDP BiH. Možda se gradonačelnica SDP razlikuje i izdvaja od stranačkih kolega koji su je birali, jedne neprosvijećene, pohlepne i odbojne strukture, koja javni posao doživljava kao političku pijacu i zakulisno švercanje ukradene robe. Međutim, ako se stvarno razlikuju od svih tih likova iz vrha SDP-a , onda to Karićka neobično dobro i vješto krije.
Druga važna sastavnica lika i djela gradonačlnice Karić je sveobuhvatni kič u kojeg je uronjena. Ima tu i nacionalisitkog kiča, estetskog, etičkog. Kič je površan, sladak, zavodljiv i besadržajan, ali ne i bezopasan. Vesele, licitarske laude koje je gradonačelnica ovih dana odaslala putem društvenih mreža povodom instaliranja blagdanske jelke ispred zgrade Vijećnice idu pod ruku sa njenim nakanama da podigne monumnetalni spomenika Kulinu Banu, oboje refletkiraju ukus i ambicije jedne, kako ih estetičari i sociolozi kulture nazivaji kič osobe. Sve njene greške Sarajevo plaća skupo, upravo za to jer su njene ideje jeftine, odnosno čak i kad planira grandiozni spomenik u ta je ideja prizemna.
Benjamina Karić je najbolja studentica Pravnog fakulteta u Sarajevu, što dodatno treba da plaši i uznemirava: Gospode bože, kakvi li su, šta misle i šta planiraju oni najgori?!
ČETVRTAK, 16. DECEMBAR
Vlada Kantona Sarajevo je prije nekoliko mjeseci preuzela na sebe organiziranje nastupa Boisne i Hercegovine na monumentalnom sajmu ESPO koji se održava u Dubaiu. Tome je prethodilo višemjesečno mrcvarenje i opstrukcije Vijeća ministara BiH i nemogućnost dogovora za zajednički nastup. Kada je doveden u pitanje sudjelovanje BiH u Dzbaiju , uskočila je Vlada Edina Forte i formirala organizacijski odbor na čelu sa ministrom privrede Adnanom Delićem.
Danas je portal Istraga objavio financijsku konstrukciju ovog projekta, koja je blago rečeno zbunjujuća, sa previše zamračenih mjesta, nelogičnih financijskih izdataka, jednačina sa više nepoznatih. Potom je objavljen i spisak zvanica koji će o trošku poreskih obveznika Kantona ići na izlet u Dubai, koji se doima na prošireni kolegij Stranke naroda i pravde Elemedina Konakovića pojačan drugorazrednim državnim, federalnim i kantonalnim činovnicima. Tu je i ekipa privrednika, raznih menadžera, PR stručnjaka koja je, sve su prilike, klijentelistički povezana sa političkim nositljima ovog projekta. Ukupna cijena učešća na ESPU kreće se oko 4 miliona maraka. Ministar Delić je ljut na medije što su objavile troškovnik, jer su se oni sa organizatorima dogovorili da to ostane poslovna tajna. Možda je bogatim vladarima Emirata četiri miliona sitnica, ali u BiH je riječ o ozbiljnom trošku koji zahtijeva transparentnost i polaganje računa. Struktura i karakterni profil Kantonalne Vlade,osobito vrh Naroda i stranke ne dopuštaju da se u njihove časne namjere i čiste ruke vjeruje na neviđeno.
Podsjeti me ovaj dernek u Dubaiu na vic, čini mi s prilično svjež i očuvan a i blagdanski prigodan. Dakle, održava se Posljednja večera, stol prepun raznih mirođija, ića, pića, ptičijeg mlijeka. Iznenađen tako raskošnom trpezom, Isus oprezno upita apostole: „Gospodo, odakle pare za sve ovo“?
Jedan od njih mu odgovori: „Ama, Juda nešto prod*o“.
Samo da se ne pokaže na kraju balade da je i izlet u Dubai plaćen Judinim škudama.
PETAK, 17. DECEMBAR
Lana Pudar osvojila je bronzanu medalju na Svjetskom plkivačkom prvenstvu u Abu Dabiju što je predstavlja prvorazrednu planetarnu sportsku senzaciju. Dok veselo, dječački razdragano stoji na pobjedničkom postolju sa plivačicama iz Kine i SAD, pomišljam kako te dvije zemlje vjerovatno imaju više olimpijskih bazena nego što Bosna i Hercegovina ima stanovnika. Lanin ponosni otac Velibor Pudar i sam nekada vrhunski sportista, golman velikog Veleža, po ko zna koji put kumi i moli vlasti u Mostaru da naprave olimpijski bazen što nije samo uslov da bi mlada šampionka imala gdje trenirati, nego bi trebala biti i lična, odnosno osobna karta svakog iole civiliziranog urbanog centra.
Nedostaju nam razlozi i argumenti da se bude optimističan i da će se to desiti. Ova zemlja i odnosi u njoj, politički, ekonomski, socijalni, kulturni, sportski pravljena je po mjeri najgorih, a najboljih u njoj. U svakoj sferi društvo imamo diktaturu, u najboljem slučaju, pljesnivog prosjeka u kombinaciji sa kriminaliziranim dnom. Vrhunski sport ima svoje gvozdene zakone i rigorozna pravila i ne može ih se izigrati, niti preskočiti. Ako danas, ili sutra Lana Pudar ode iz Mostara i BiH negdje gdje može graditi blistavu svjetsku karijeru bez stresa i ponižavanja, ne teba se truditi i pronalaziti neke skrivene razloge za to: Učinit će to iz istih razloga iz kojih Amel Tuka trenira u Italiji, Jasmila Žbanić vodi svoje filmske poslove iz Njemačke, najveći muzičari ovog podneblja imaju rezervne adrese u susjednim zemljama. Da u posve krivom značenju parafraziram čuveni flm braće Cohem „Nema zemlje za starce“: ovo definitivno nije zemlja za male genijalce!
SUBOTA, 18. DECEMBAR
Stranka demokratske akcije održala je dabas sjednicu Glavnog odbora a jedan od najvažnijih zaključaka dan ranije je objelodanio njen predsjednik Bakir Izetbegović. On je zatražio da se u Bosni i Hercegovini rasporede snage NATO saveza i EUFOR-a, posebno insistirajući da je međunarodno vojno prisustvo potrebno osigurati na području Distrikta Brčko. Ideja nije ni nova ni Izetbegovićeva, posljednjih nedjelja je o njoj raspravljano na više važnih adresa, u Evropskoj Uniji, SAD i Velikoj Britaniji.
Prije nešto više od dvije godine održan je Sedmi Kongres SDA, koji će pored toga što je Bakir Izetbegović izabran za predsjednika bez protivkandidata, ostati upamćen i po kontroverznoj stranačkoj Deklaraciji koja je izazvala burne reakcije osobito među političarima i javnosti Republike Srpske. Njome se najavljivala buduća centralizacija BiH. SDA će se, zapisano je u stranačkom dokumentu „Zalagati za usvajanje Ustava kojim bi BiH bila definirana kao demokratska, regionalizirana, pravna i socijalna država pod nazivom Repulika Bosna i Hercegovina“. Republika BiH bi, prema toj Deklaraciji imala „tri nivoa vlasti, državni, regionalni i lokalni sa Sarajevom kao politikim, administrativnim, kulturnim i ekonomskim centrom BiH.“
Dvije i pol godine kasnije, odnosi u BiH ne samo da nisu ni za pedalj pomjereni u pravcu programskim ciljeva, SDA, nego se otišlo čitavu vječnost, petnaest godina unazad. Ne samo što SDA nije regionalizirala BiH i rastočila RS, nego se desio obrnut proces, BiH od Daytona do danas nije ozbiljnije bila sučena sa svojom disolucijom.
Oni koji su tada kritizirali SDA za nerealni, ni na čemu utemeljeni populizam, tvrdili da je ta politika strategija samo pokazatelj nedostatka ikakve strategije i vizije, kritizirani su od vrha SDA i njenih medijskih ekspozituitra zbog nedostatka patriotizma.
Ne postoji nijedan razlog da se vjeruje da je Izetbegovićev novi zahtjev o raspoređivanju trupa NATO Saveza u BiH išta proimišljeniji i odgovorniji od utopističke Deklaracije, koju su odavno prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš. Ovu stranku, narodski rečno, kroz cijelu njenu 30-godišnju istoriju vile nosaju, ona imoprovizira, reagira ad hoc i voluntaristički na izazove koji traže ozbiljnost i promišljanje. Profesor Ivo Komšić, koji je za razliku od Izetbegovića, i strarijeg i mlađeg, sustavan i razložan političar upozorio je da bi raspoređivanje vojnika NATO saveza na enitetskim linijama dovelo do zamrzavanja postojećeg stanja, pa čak i daljne podjele zemlje.
Njemački novinar Michael Martens, najpoznatiji kod nas kao pisac biografije Ive Andrića, u jednom intervju ovih dana kaže da je proučavajući povijest prilika na Kipru pravio poređenje sa današnjom BiH i našao određene sličnosti. Na Kipru se, podsjeća on, problem okončao na štetu većinskog naroda.
Britanski povjesničar Marko Atilla Hoare je nakon donošenja Deklaracije SDA kazao da je „SDA u principu u pravu“, ali da se boji da „SDA nije tako ozbiljna u pokrtanju tog pitanja i da će se njena ideja na kraju ugasiti i dovesti do ničega“. Gotovo proročki poznavajući „ozbiljnost“ i „kompetentnost“ SDA, Hoare je ispolji strah da bi njenu neodgovornost mogao iskoristiti Dodik „kako bi podstakao nacionalizam u svoju korist, te se pojaviti kao kao pobjednik nakon što se suoči sa tim“.
Šta čitaju i na čemu svoju politiku zasnivaju i grade Bakir Izetbegović i njegova stranačka posluga? Čitaju li pod Bogom išta drugo osim analiza Mustafe Drnišlića i Filipa Mursela Latinovića, opusa Fikreta Muslimovića i Selma Cikotića i twitova Harisa Zahiragića i Jasmina Mulahusića?
NEDJELJA, 19.DECEMBAR
Sa prošlogodišnjom pojavom korona virusa u javnom i medijskom prostoru došlo je do najezde, etabliranja novih medijskih zvijezda, liječnika, imunologa, bakteriologa, virologa i medicinskih eksperata srodnih profila. Najprisutniji i najpopularniji su bili oni među njima nalazili su se u kriznim štabovima i u prvim mjesecima eskalacije panedmije obraćali su se javnosti na dnevnoj bazi.. Javnost u regionu grozničavo je pratila i upijala saopćenja, savjete, preporuke koje su uopućivali ovlašteni ljekari članovi medicinsog dijela kriznih štabova upućivali. U prvoj fazi pandemije medijska zvijezda bio je vickasti srbijanski ljekar Nestorović koji je realaksirao javnost pričama o najsmješnijem virusu, da bi se nakon izvesnog vremena ispostavilo da je riječ o egzibicionisti opasnih namjera. Imponovala je tokom cijele prošle godine stručnost hrvatske doktorice Alemke Markotić, nekadašnje sarajevske liječnice, članice Kirznog stožera Hrvatske. Autiritet je predstavljao i srbijanski doktor Predrag Kon. Njegova mlada kolegica iz Kriznog štaba, naočita Darija Kisić Tepavčević tih je mjeseci bila slušana, komentirana i praćena kako je ranije priličilo najvećijm estradnim i glumačkim divama. Najšira javnost koja je ezistencijalno osuđena na strahopoštovanje prema ljekarima nije imala, niti je mogla imati bilo kakvu kritičku distancu prema medicinskoj profesiji, bez obzira što je ona tokom skoro dvije godine koliko se planeta nalazi u kovid opasnosti, prilično kompromitirala. Prve ozbiljne sumnje u stručnu neovisnost i kompetentnost medijskih zvijezda covid-pandemije desile su se prošle godine u Hratskoj i Srbiji tokom izbora koje su tamo održani. Tada se pokazalo da su liječnici kriznim štabovima tek prudužena ruka vladajućih stranaka. Mjere, restrikcije i protokole uoči izbora oni su dizajnirali i usklađivala sa željama vlasti koje su ih postavili. Neki su poput doktorice Alemke Markotić u Hrvatskoj pokazivali otvorenu privrženost vladajućoj stranci, kao potrebama i stavovima crkve. U Srbiji je doktorica Kisić-Tepačević za lojalnost predsejdniku Vučiću nagrađena ministsrskom pozicijom u Vladi, pa je u tamošnjoj javnosti nazivaju Covid starletom. U BiH, pogotovo Kantonima Sarajevo i Tuzli gdje se desila preslagivanja u vlasti, odnos ljekara prema pandemiji kronavirusa ovisio je o rasporedu političke moći, i mijenjao se sa promjenama vladajuće garniture.
Erozija povjerenje javnosti prema politiziranim medicinskim radnicima, otvorila je prostor za različite špekulante, avanturiste, antivaksere i njihovo opasno amatersko, šarlatanstvo koje unosi konfuziji u ionako rovit i neistražen zdrvstveno-medicinski prostor.
Zbog svega pobrojanog što se općenito može nazvati inflacijom povjerenja u nauku i struku, izuzetno je značajno što postoji osoba poput profesora Ivana Đikića, bosansko-hrvatskog znanstvenika sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, koji je u posljednjih dvije godine davao dragocjen doprinos razumijevanju ozbiljnosti izazova pred kojim se planeta našla i mi svi skupa. Profesor Đikić, osoba neupitnog znanstvenog autoriteta i osobnog integriteta cijelo vrijeme pandemije Covida 19 bio je otvoren i dostupan za sve medije u regionu i svijetu, spreman da sa najširom javnošću nesebično podijeli svoja bogata znanja i prenese rezultate najrelevatnijih istraživanja do koje je znanost došla. Dobronamjeran i komuniktivan Ivan Đikić se također vrlo energično, stručno i argumentirano suprotstavljao najezdi revizionista i različitih antivakserskim oprotunista. On je takve tendencije i pojave uočavao i kritizirao unutar medicinske struke podjednako kao unutar struktura vlasti. Profesor Ivan Đikić je najbolji primjer onog što se naziva javni, angažirani intelektualac, svjestan svoje humanističke misije i odgovornosti koje ona podrazumijeva.
(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 20.decembra)
(22)