„TJEDNA HEFTARICA“ SENADA AVDIĆA NA OBN-u: Raštimani, ulični romski orkestar na Novogodišnjoj zabavi SDP-a slika je i prilika, truba-rukovodstva te stranke

Obaška treba biti zgrožen i poražen time da se u državi koja se raspada po svim šavovima, koja neumoljivo tone u političko rasulo i ekonomski bezdan, unutrašnji dijalog u jednoj od važnijih stranaka počinje i završava oko muzičkog izbora i sumnjivog ukusa njenih najistaknutijih predstavnika!

Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 27. DECEMBAR

Uspjesi bosanskohercegovčkog sporta u protekloj godini traže ozbiljnu, pažljivu i izoštrenu analizu, iz koje bismo saznali ponešto o široj, ne samo sportskoj nego i socio-kulturnoj ili političko-demografskoj slici današnje Bosne i Hercegovine.

Evo za ovu priliku dva-tri ovlašna, nepretenciozna utiska koje bi možda trebalo imati u vidu kada se raspravlja o stanju i perspektivama bh. sporta.

Prvo izdvajam unutarnju integriranost repezentativnog sporta koja je u toj mjeri izvedena uspješno, da se više malo ko sjeća onih tmurnih vremena kada je igranje za reprezentaciju BiH bivalo sotonizirano i proglašavano nacionalnom izdajom. I dalje, naravno, veliki broj sportista rođenih u BiH nastupa za susjedne i nešto udaljenije zemlje, ali najvažniji razlozi leže u uvjetima koji im se nude, statusu tih selekcija, međunarodnim uspjesima, mogućnostima ličnog napredovanja u njima. Niko više ni u užoj ni u široj sredini ne smatra izdajničkim činom to što, primjerice, rukometna braća Karačić nastupaju za BiH i Hrvatsku, ili kada odbojkaške sestre Bošković igraju jedna protiv druge na Evropskom prvenstvu, Dijana za BiH, Tijana za Srbiju.

Drugi važan dojam o bh.sportu jeste potpuna provinicijalizacija i marginalizacija Sarajeva, kao glavnog grada i nekadašnje sportske metropole jugoslovenskog i evropskog sporta.

Sa izuzetkom Edina Džeke, Sarajevo već godinama nije dalo sportašicu niti sportaša reprezantativnog kalibra. Nogometni klubovi su tužne sjene nekadašnjih velikana, isto važi za rukometni sport, košarku, odbojku… U gradu u kojem glavne poluge vlasti drže kadrovi sa diplomama sportskih fakulteta, potpuno je, do diletantizma zapušten, devastiran stručni rad, unutar masovnog kao i elitnog sporta. Vrhunski sport u BiH stanuje negdje drugdje, u Mostaru, Ljubuškom, Visokom, Kaknju, Tuzli, Maglaju, Gradačcu, Bijeljini, Brčkom…

I za kraj, možda i najvažnije i najradosnije što se u sportskoj 2021. godini desilo jesu uspjesi ženskog sporta, kolektivnog i individualnog. Plasmani košarkašica i odbojkašica na evropska prvenstva koja su godinama bila nedokučiva, obnavljanje ženskog reprezentativnog rukometnog pogona, pa i solidno ustrojena ženska nogometna reprezentacija, značajni su koraci u razvoju sportske kulture, nisu samo posljedica individualne kvalitete, nego sistemskog i dugoročnog planiranja i rada . Na individualnom planu izdvaja se meteorski, a neprekinuti bljesak mlade plivačice Lane Pudar, koja već sada ima kvalitete od kojih se prave svjetski sportski šampioni: talenat, radne navike, sportsku kulturu, lični šarm i porodični odgoj. Nedostaje, naravno, samo onaj bazen zvani čežnja. Treba pomenuti i skijašicu Elvedinu Muzaferiju, tenisačicu Deu Hardželaš…

Uspjehe ženskog sporta izdvajam jer on imaju širi emancipatorski značaj u sredini u kojoj uporno i organizirano prijeti patrijarhalni mačistički teror i mrak vjersko-kulturnog konzervativizma koji agresivno nameće modele društvenosti po kojima se zna gdje je ženama mjesto: na sportskim terenima, bazenima, skijalištima… nipošto i nikako ne. Razgovarao sam u posljednjih dvadesetak godina sa bivšim vrhunskim sportistima, od najveće svjetske rukometašice u povijesti Svjetlane Cece Kitić, pa do najboljeg odbojkaša BiH Ekrema Lagumdžije koji su radili sa djevojčicama, budućim rukometašicama ili odbojkašicama. Slična su im iskustva bila i slične su ih prepreke ograničavale. Teško su izlazili na kraj sa roditeljskim predrasudama, otporima konzervativne sredine, nespremnosti na novo i nepoznato. Veliki uspjesi i ogromna podrška javnosti i političko-ekonomskih centara ženskim selekcijama mogu imati prekretnilčku ulogu u promjeni te žilave, kontrarevoluiconarne, konzervativno-nazadnjačke „tekovine“.

UTORAK, 28. DECEMBAR

Na novogododišnjem prijemu Socijaldemokratske partije BiH pojavili su se muzički gosti, ulični trubači koji su zabavljali okupljene. Za neke je to bilo ugodno iznenađenje, dobrodošlo u neveseloj, turobnoj svakodnevnici koja je preplavila godinu na izmaku. Drugi su taj skromni geepning ocijenili kao svojevrstan kulturni i društveni skandal, nepriličan ozbiljnoj, građanskoj političkoj stranci. Stranačke kolege su za dolazak romskih muzičara optužili potpredsjednika SDP-a Vojina Mijatovića, koji im je brzo, bez imalo oklijevanja odgovorio da su licemjeri. Kazao je, otprilike, da oni koji ga kritikuje zbog dovođenja romskih trubača, kad ih niko ne gleda u Sarajevu uživaju u pjesmama Arkanove udovice, „srpske majke“ – Cece nacionale.

Kao neko ko se relativno dobro razumije u tu vrstu muzike sa bogatim, višedecenijskim iskustvom u slušanju Šabana Bajramovića, Ljiljane Battler, Dejana Petrovića…, kao uljez koji je jednom davnom prilikom na prevaru nastupao sa velikim Featom Sejdićem, dat ću sebi pravo komentirati tu besmislenu buru u čaši ustajale stranačke vode. Jedini problem sa ciganskim trubačkim orkestrom na novogodišnjoj svečanosti SDP-a jeste užasan odabir izvođača i porazno nizak nivo njihovog muziciranja, kakav se ne sreće ni kod najjeftinijih uličnih tezgaroša. Za antičkog filozofa Platona ništa bolje nije svjedočilo o karakteru neke države nego muzika koja se u njoj stvara i sluša. Na tom tragu moglo bi se reći da su romski muzičari, neuštimani, neuvježbani amateri, sa iritantnim iskakanjima iz ritma i falširanjem prava slika i prilika današnjeg SDP-a, odnosno njegovog rukovodstva. To je rukovodstvo skrpljeno od neuigranih, neuštimanih političara i njihovih zamornih, neslušljivih, prizemnih, „raspar“ falš nastupa.

Obaška treba biti zgrožen i poražen time da se u državi koja se raspada po svim šavovima, koja neumoljivo tone u političko rasulo i ekonomski bezdan, unutrašnji dijalog u jednoj od važnijih stranaka počinje i završava oko muzičkog izbora i sumnjivog ukusa njenih najistaknutijih predstavnika! Takozvanih truba političara.

SRIJEDA, 29. DECEMBAR

Danas je premijer Hrvatske tokom posjete u zemljotresu srušenoj Petrinji od građana dočekan zvižducima, uvredama i pokojom grudvom snijega. Ogorčeni, bijesni ljudi koji godinu dana nakon uraganskog zemljotresa stanuju u kontejnerima, ili ne stanuju nigdje, tako su prokomentirali postignuća Vlade u obnovi ovog nesretnog kraja. Na sigurnoj udaljenosti u isto vrijeme je boravio i predsjednik Zoran Milanović, obilazio je porušena sela i sam kritizirao Plenkovića i njegove ministre zbog nebrige, nesposobnosti, neučinkovitosti u obnovi ovog uništenog dijela Hrvatske.

Aktuelnu hrvatsku vlast je dakle moguće, pa čak i poželjno, kritizirati unutar granica Hrvatske. Ono što nije nikako prihvatljivo, što predstavlja neprijateljski čin ili čak i govor mržnje, jeste kada ta ista vlada i njena politika nailazi na kritike u Bosni i Hercegovini. Prema istraživanjima javnog mnijenja Plenković je najnepopularniji političar u Hrvatskoj, njegovu Vladu podržava manje od trećine građana susjedne zemlje. Predsjednik Milanović u javnosti svoje države stoji tek nešto malo bolje. Pa zašto se onda ljute, zašto podižu glas, ako se Plenkovića u manjem a Milanovića u znatno većem procentu ne podnosi barem polovina građana Bosne i Hercegovine?! Kada se Plenkovića verbalno vrijeđa i gađa grudvama u Petrinji, to je, mada neprijatno, ipak, kaže on, dio demokratskog procesa i prava na kritiku vlasti. Ali je zato sama pomisao da bi Zoran Milanović tokom posjete Lašvanskoj dolini mogao imati neugodnosti od dijela tamošnjih stanovnika zbog svojih nepriličnih izjava unaprijed proglašeno „bezbjedonosnim rizikom“.

Večeras je u udarnoj informativno-političkoj emisiji Hrvatske radiotelevizije gostovao Milorad Dodik i zasvirao melodiju ugodnu uhu političkog Zagreba, iritantni refren da Hrvatima u BiH treba osigurati budućost u vlastitom, trećem entitetu. Nije problem, barem ga niko ne uoačava u Zagrebu, što Dodik tako obesmišljuje vlastitu navodnu privrženost „izvornom Daytonu“, u kome, općepoznato je, nema ni pomena o trećem entitetu. Niko od Dodika ne očekuje da bude konsekventan, dosljedan i uravnotežen. Ali se očekuje od Hrvatske da, kao supotpisnica Daytonskog sporazuma, dosljedno štiti njegov integritet, a to znači zalagati se za BiH kao državu dva entiteta, tri naroda i ostalih građana.

Iako načelno, da baš ne kažem u načelu, i Plenković i Milanović tvrde da je BiH njihov najvažniji susjed, oni u praksi u dužem vremenskom periodu generiraju ono što se danas zove hibridni rat ili što se u nekadašnjoj teoriji i praksi općenarodne odbrane i društvene samozaštite nazivalo specijalnim ratom. U to su uključene vladajuće i većina oporbenih strabnaka, najvažniji mediji, domoljubni intelektualci. Aktivirana je i opcija „zovi prijatelja“, a najčešće je jedan od pozvanih koji može pripomoći, notorni Milorad Dodik, odnosno naročito on. Dokazuje li se dobrosusjedstvo prema nekom tako što praviš savezništvo sa nekim ko čini sve da toga susjeda bude?

Dodik kaže da po njemu Bosna i Hercegovina ne treba postojati i da će sve učiniti da tako i bude. Je li previše očekivati od Dragana Čovića da nakon te izjave pozove Dodika i kaže mu: „Polako, čovječe, ne može to tako, BiH je moja domovina.“ I takav jedan poziv, što kaže on stara rock-himna mijenja sve! I kod jednih i kod drugih i kod trećih i kod Ostalih…

ČETVRTAK, 30. DECEMBAR

Na javnoj televiziji u Crnoj Gori priikazan je film „Quo vadis, Aida“, uz zanemarive proteste i negodovanje grupice radikalnih nacionalista pred zgradom RTV-a Crne Gore. U Srbiji se to nije desilo, a danas na jednoj televiziji Gorčin Stojanović, poznati beogradski pozorišni i filmski redatelj, rođen inače u Sarajevu, izražava sumnju da će se to ikada desiti. Razlog koji je naveo je pomalo neobičan, ali vjerovatno blizu istini: ljudi u Srbiji, veli on, jednostavno ne žele da vide taj film. To može biti solidan alibi rukovodstvu RTV-a Srbije za neemitiranje: naprosto nema javnog interesa za taj film. Većinska javnost u Srbiji ima čvrsto formiranu svoju istinu o genocidu u Srebrenici i druga i drugačija (istina) mu nije potrebna, objašnjava režiser Stojanović. On, međutim, ukazuje na drugi problem koji se tiče filmsko-umjetničkog esnafa: zašto se filmadžije, glumci, reditelji u Boegradu ne organiziraju i samostalno u polulegali ne organiziraju projekciju filma Jasmile Žbanić, pa da pogleda onaj kome se gleda a nema drugačiji način da to uradi.

Stojanovićev kolega Srđan Dragojević također se zalaže za prikazivanje „Aide“ na RTV Srbije, ali podsjeća da njegov najčuveniji „Lepa sela lepo gore“ nikada, kako je rekao, „nije prikazan u Sarajevu“. Na njegovu sreću, to nije tačno: „Lepa sela…” su nedugo nakon beogradske premijere u brojnim terminima, za neke i prečesto i prebrzo, prikazivana na jednoj ovdašnjoj privatnoj TV stanici i ko god je želio mogao ga je pogledati. To što reakcije nisu bile najbolje, drugi je par rukava. Bitno je da svako ima priliku vidjeti, čuti, pročitati ono što osuđuje ili hvali, svejedno.

PETAK, 31. DECEMBAR

Da su političke i intelektualne elite država bivše Jugoslavije zarobljene u vlastitim istinama, kojima se navodno i čuvaju i uzgajaju sopstveni identiteti i interesi, govori i njemački novinar Michael Martens, autor biografske knjige o Ivi Andriću naslovljene „U požaru svjetova/ jedna evropska biografija“. Knjiga koja je objavljena prije dvije godine, najprije u Njemačkoj, a potom i u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, prva je biografska knjiga o velikom Nobelovcu nakon 40 godina od njegove smrti, što je samo po sebi simptomatično. Andrić i njegovo djelo posljednjih decenija na različite su načine interpretirani, pa i zlouputrebljavanji, tako da je skoro logično da njegovu impresivnu, intrigantnu, nerijetko neuhvatljivu biografiju nije mogao objektivno i nepristrasno „savladati“ niko sa ovih prosotora, nego je to morao njemački novinar Martens.

Nedavno je objavljen i nastavak, knjiga se zove „San o Jugoslaviji“, sastavljena od Martensovih intervjua koje je povodom prethodne knjige davao medijima i u regionu i u Njemačkoj.

Kao klasičan, brutalan i neoprostiv primjer manipuliranja djelom Ive Andrića njemački novinar izdvaja priču „Pismo iz 1920. godine“ koja je uoči i tokom rata u BiH instrumentalizirana služeći navodnom objašnjavanju tog rata i tumaćeći ga „vječitom, urođenom mržnjom među ovdašnjih narodima“.

Michael Martens podsjeća da je „Pismo iz 1920. godine“ Radovan Karadžić tokom rata dijelio stranim novinarima i diplomatama kako bi im „približio“ uzroke i motive rata. Nije, kao što je poznato, u tome bio bez uspjeha. A evo kako Martens koji je cijelu zadnju deceniju posvetio izučavanju Andrića, njegove biografije i književnosti doživio i objasnio glasovito „Pismo iz 1920“. „Pismo, tako reći ima dvoje protagonista: mržnju i ljekara Maksa Levenfelda koji postaje njena žrtva“, govori Martens, pa nastavlja: „Levenfeld je napustio Bosnu zauvijek jer je smatra ‘zemljom mržnje’. Andrić tu mržnju opisuje toliko vješto i precizno da bismo mogli pomisiliti kako bosanska mržnja zaista jeste nešto jedinstveno. Ali, to možemo pomisliti samo ako izostavimo kraj priče ili ga ne razumijemo. Jer Maks Lefenfeld strada u španskom građanskom ratu u kojeg je otišao kao dobrovoljac, u zračnom napadu“.

Martens citira posljednju rečenicu iz Andrićeve pripovjetke koja glasi: „Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje“. Martens ovu rečenicu smatra Andrićevim komentarom i to ovako objašnjava: „Čovjek koji je pobjegao od mržnje u Bosni drugdje strada od mržnje. Upravo zato što mržnja nije na djelu samo u Bosni, nego je može biti i u Baskiji, ne samo u Sarajevu, nego i u Saragosi“.

NEDJELJA, 2. JANUAR 2022.

Napokon smo nakon duže potrage pronašli majstora električara koji će dovesti u red pohabane instalacije u našem stanu, koje su prijetile da dovedu u pitanje i snimanje ove emisije. Stari majstori koje sam godinama angažirao se ne javljaju na telefon, neki su, čujem, otišli majstorisati izvan zemlje, drugi možda nisu među živima.

Spasonosno rješenje dolazi mi iz Istočnog Sarajeva, mladić zlatnih i brzih ruku efikasno rješava sve dugo odlagane a nerješavane strujne probleme u stanu, uvodi red među utikače, osigurače, sijalična grla. Došao je u prvi mrak jer prije nije nikako mogao, poslova ima na sve strane. Moj komšiluk u Sarajevu majstor iz Istočnog Sarajeva bolje poznaje od mene, nema o okolini zgrade, poslovnog objekta, restorana.. kojeg ne poznaje ko vlastiti džep. Najviše posla, kaže, ima na Jahorini gdje hoteli, apartmani, zgrade niču kao pečurke poslije kiše. Radi dan-noć, ne diže glave ni vikendima. Na tržištu rada nedostaje majstora za struju, ali i za druge važne neophodne poslove, objašnjava mi električar. Odlaze svakodnevno, u Sloveniju, Austriju, Njemačku. Poslova sve više, a stručnih majstora sve manje. On, veli, ne razmišlja o odlasku. Za sada.

Iz godinu u godinu, i tako već frtalj stoljeća u Bosni i Hercegovini se dešava svašta, ali se ne rješava ništa. Na političku krizu će se u ovoj godini još snažnije i razornije zakačiti ekonomska, poskupljenja svega divljaju, inflacija se zalaufala, ne vidi joj se kraj.

Političari se ne mogu dogovoriti oko izlaza iz krize, niti to pokušavaju. Za razliku od njih, građani BiH imaju različite koncepcije izlaza iz krize u kojoj zemlja grca: jedni izlaz traže na Izačiću, drugi u Doljanima, a treći na graničnim prelazima u Gradišci, ili Rači…

(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 3. januara 2022)

(31)