Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini je mnogo složenije i dugovječnije nego što ga se posljednjih godina u dnevno-političkoj praksi i dominantnom diskursu domaćih i stranih političara tretira i rješava.

 

 

Piše: Senad Avdić

 

 

PONEDJELJAK, 24. APRIL

 

Jedna televizija i jedan sarajevski portal objavili su sinoć tajno snimljeni audio-zapis razgovora između Dragana Čovića, lidera HDZ BiH i Petera Szijjarta, ministar vanjskih poslova Mađarske. Tokom razgovora vođenog u Sarajevu prije godinu i pol dvojica političara sa dosta obostranog razumijevanja, povjerenja i otvorenosti govore u aktuelnim prilikama u BiH. Posebno su u razgovoru fokusirani na izmjene Izbornog zakona BiH. Mađarski ministar se na izvjestan način familijarizira sa Čovićem i kaže da će podržati njegove prijedloge kakvi god oni bili. Dodaje da dijele zajedničke kršćanske vrijednosti temeljem kojih ima simpatije za Hrvate.

 

 

Dragan Čović mu govori da će o njihovom razgovoru žurno informirati hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i ministra vanjskih poslova Gordana Grlića-Radmana.

 

 

Čović i Szijjarto

 

Dragan Čović je danas oštro reagirao na objavljianje snimka njegovog razgovora sa Szijjartom. Optužio je lidera SDA Bakira Izetbegovića i njegovu paraobavještajnu mrežu da su autori tajno pribavljenog sadržaja. Reagiralo je i Tužiteljstvo BiH najavljujući istragu o tome kako je sporni razgovor dospio u javnost.

 

 

Uvijek kada se ovakvi materijali sa tajno snimljenim sadržajem pojave u medijima, otvara se polemika o zakonitosti i opravdanosti njihovog publiciranja. Jedna škola mišljenja koja se protivi javnom publiciranju tajno prikupljenih snimaka, poziva se na zakon koji kaže da je svako neovlašteno snimanje i plasiranje takvih sadržaja krivično djelo. Oni koji, pak, podržavaju liberalniji pristup ovom pitanju, za glavni kriterij prilikom publiciranja ovog materijala uzimaju interes javnosti.

 

 

U posljednjih nekoliko godina vođeni su pravi mali ratovi u kojima povodi bili tajno prikupljeni komprimitirajući materijali protiv određenih osoba. Naročito je to bilo naglašeno u pravosudnoj praksi. Najkontroverzniji je bio slučaj bivšeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije i njegovog tajno snimljenog i medijski objavljenog razgovora sa jednom od članica tog najvišeg pravosudnog tijela. U razgovoru Tegeltija obećava kolegici da će pomoći u zapošljavanju njene sestre. Nakon višednevnih žučnih rasprava, svađa i optužbi, Tegeltija je bio prinuđen odstupiti kada je vidio da je ostao bez podrške većine svojih kolega iz VSTV-a. Medije je kasnije zabavljao tajni snimak razgovora vođenog između bivše glavne tužiteljice Gordane Tadić i šefa Obavještajno-sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića.

 

 

Vjerovatano nikada neće biti otkriveno ko je snimao i medijima proslijedio tonski zapis razgovora Dragana Čovića i Petera Szijjarta. Ono što je jasno u vezi sa tim jeste to da je postojao opravdan javni interes da se taj razgovor, po mnogo čemu neobičan, pa i skandalozan predoči građanima. Da je postojao drugačiji, transparentniji način da se javnost informira da ministar jedne države uređuje ustavno-pravni okvir druge zemlje po željama samo jednog političkog aktera, tada bi ovaj snimak bio nepotreban, možda i štetan. Ovako, pokazale su se, na žalost, tačne informacije i indicije da pojedine zemlje EU vode pristrasnu, neprincipijelnu politiku prema Bosni i Hercegovini na korist samo jedne stranke i naroda koju ona predstavlja.

 

 

Čovićeva reakcija i osude objavljivanja snimka, kao i reakcija Tužiteljastva BiH samo su pokušaj kontrole štete koja je akterima u tom razgovoru nanesena. Najvećem dijelu javnosti je sporni snimak pomogao da bolje razumije zašto se u BiH dešava sve ono što se zbiva zadnjih godina i mjeseci: zašto što je ona predmet eksperimenta država i rigidnih politika, pored ostalog i Mađarske, žigosanih zbog kultur-rasizma i islamofobije!

 

 

UTORAK, 25. APRIL

 

Večerašnji skandal sa gostovanjem Milorada Dodika na Radio-televiziji Srbije, zapravo, predstavlja nastavak priče o medijskoj eksploataciji sadržaja do kojih se došlo na najblaže rečeno nesvakidašnji način. Nekoliko rečenica koji je predsjednik RS izgovorio u televizijskom studiju ne znajući da se to što govori snima i da će naknadno biti emitirani, zapalili su medijski i prostor društvenih mreža u regionu. Dodik je uoči početka snimanja imao potrebu da se požali voditelju emisije na neprijatna iskustva sa porodicom Đoković tokom održavanja teniskog turnira „Srpska Open“ u Banja Luci. Nema nikakve sumnje da je u formalnom smislu Dodik bio žrtva svojevrsne medijsko-političke diverzije. U boljim kućama, a nacionalni tv servis bi trebao to biti, postoje pisana i nepisana pravila kako se ophodi prema gostima. Pogotovo tako važnim i čestim gostima kakav je Dodik koji svako malo pohodi glavnu informativnu kuću u Srbiji. Čak i kad je gost, poput Dodika malo previše bučan, nekulturan, tračerski lajav i grub, to se ne iznosi izvan kuće, prljavi veš ostaje u krugu domaćina i ne pokazuje se znatiželjnim i nedobronamjernim komšijama.

 

 

 

Dodik i Đoković

 

Eh, sada, zašto je neko ko o tome odlučuje, a riječ je o nečijoj odluci, a ne tehničkoj, slučajnoj pogrešci, ili nesmotrenosti odlučio da taj snimak, tih 30-ak sekundi Dodikovog tračerskog brbljanja pusti u javnost, teško je pitanje. Zahtjev poslovodstva Radio-televizije Srbije da pozove bezbjedonosnu agenciju da to utvrdi i pronađe počinitelja, čini se previše providnim. U zemlji kakva je Srbija na tako važnim mjestima kakve su televizijski studiji ne rade slučajni prolaznici i avanturisti, nego bezbjedonosno provjerena lica kristalno čistih profesionalnih i bezbjedonosnih biografija. Na televiziji koja je pod kontrolom autoritarne vlasti u Srbiji na televiziji se emitira i sa televizije u javnost plasira samo ono što se odobri, ili naredi od strane režimu lojalnih kadrova. Incidenti, poput ovoga sa Dodikom, su isključeni.

 

 

Mnoštvo je komentara ovim povodom zadnjih dana zatrpalo medijski prostor. Analizirani su svi aspekti tih zapaljivih 30 sekundi tokom kojih je nestao Dodikov posljednji trag pristojnost i učtivosti. Meni se zanimljivim čini pitanje: kome se htjelo nauditi curenjem Dodikovog monologa iz studija RTS-a? Je li cilj onih koji su sudjelovali u toj diverziji bio da se kompromitira on, Milorad Dodik? Ili pak da se javno našteti neprikosnovenom, nedodirljivom, polubožanskom statusu kojeg uživa najpoznatiji Srbin današnjice Novak Đoković?! U ovakvim skandalima, koji se odvijaju u strogo kontroliranim uvjetima, redovno treba vidjeti, ako je to moguće, ko ima koristi i kome ide u prilog da se oni javno plasiraju. Možda je taj neko htio svojoj javnost pokazati pravo lice Milorada Dodika, prostačko, nezahvalno, zavjereničko i na taj mu način podrezati krila i ambicije. S druge strane, moguće je da je nekome u Srbiji, a može se jednostavno pretpostaviti i kome, trebalo da, uz pomoć neukrotivog Dodika objasni svojoj javnosti, zašto se Đoković sa svojim skupim teniskim turnirom preselio iz Beograda u Banja Luku. Zato što je, da citiram Dodika, težak za saradnju: zato što finansijski i na drugi način zlostavlja i iscrpljuje svoje poslovne i političke partnere.

 

 

SRIJEDA, 26. APRIL

 

Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini je mnogo složenije i dugovječnije nego što ga se posljednjih godina u dnevno-političkoj praksi i dominantnom diskursu domaćih i stranih političara tretira i rješava. Ako se zadržimo samo na periodu socijalističke Jugoslavije, vidjet ćemo da zastupljenost, Hrvata u institucijama vlasti, javnoj upravi, državnoj službi, kulturi, medijima… bila osjetljivo pitanje. Iz knjige povjesničara Atile Hoarea, pored ostalog, vidljivo je kako su se komunističke vlasti tokom Drugog svjetskog rata suočavale sa slabom uključenošću Hrvata iz BiH u NOR-u. Deficit je bio toliko očigledan, da su se na prste jedne ruke mogli izbrojati hrvatski delegati u organima ZAVNOBIH-a.

 

 

U prve dvije decenije socijalističke Jugoslavije područja u BiH sa hrvatskom većinom su imala tretman kažnjeničke teritorije zbog uloge i sudjelovanja u fašističkom režimu Nezavisne države Hrvatske. Rođen sam u sarajevskom radničkom naselju sagrađenom nakon Drugog svjetskog rata kojeg je neki nevidljivi nacionalni inžinjering komunističkih vlasti pretvorio u eksperimentalni, ogledni poligon bratstva i jedinstva i suživota. Prve komšije su mi bile hrvatske obitelji doseljene iz zapadne Hercegovine. Živjele su, kao i mi ostali, u malim, prizemnim kućama od ćerpića, ali se nisu žalili budući da su dolazili iz pustih, siromašnih krajeva, hercegovačkog krša u kojima nisu imali ništa. U Sarajevu su se školovali, zapošljavali, proleterijalizirali, integrirali u novo okruženje, udavali i ženili.

 

 

Sve se to dešavalo nakon čuvenog Mostarskog savjetovanja održanog 1966. godine. Na njemu je Savez komunista BiH odlučio zauzeti mnogo aktivniji i inkluzivniji kurs prema Hercegovini, Hrvatima u njoj, pogotovo. Užurbano se otvaraju u zapadnoj Hercegovini tvornice, škole, zdravstvene ustanove, putevi i druga infrastruktura. Mostar sa svojom industrijom i obrazovnim i kulturnim institucijama postaje ozbiljan rival Zagrebu. Pokušava se obuzdati val iseljavanja i odlaska na rad u inozemstvo.

 

 

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, afirmacija Hrvata u BiH mogla se pratiti i prema njihovoj zastupljenosti u državnom aparatu, poglavito u policiji, pravosuđu, kulturnim institucijama, medijima. U kadrovskoj politici funkcionira famozni ključ, koji je osiguravao paritetnu zastupljenost svih ravnopravnih naroda bez obzira na njihovu brojnost. U Sarajevu se tada, pogotovo među muslimanskim krugovima, mogla čuti maliciozna doskočica da je bolje biti Hrvat, nego biti pametan i sposoban. Njom se željelo izraziti negodovanje zbog politike pozitivne diskriminacije kojom se malobrojnijem narodu izalzilo u susret. To je onaj nacionalni ključ, odnosno formula o kojoj je svojedobno govorio ruski vođa revolucije Lenjin: u višenacionalnim zajednicama, pisao je, politiku treba voditi tako da se malim narodima presoli, a velikim nedosoli.

 

 

U najvišim državnim institucijama, Predsjedništvu BiH, Skupštini, Izvršnom vijeću striktno se vodilo računa da predstavnici svakog naroda dobiju trećinu mjesta. Dio je komunističkog naslijeđa praksa da predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine i predsjednik Republičke vlade ne mogu biti iz istog naroda. Ili, recimo, da gradonačelnik Sarajeva mora imati zamjenike druge nacionalnosti. Kažem, nije da se i tih godina nije gunđalo, negodovalo, naravno koliko je to bilo moguće u partijskoj državi, zbog nesrazmjerne zastupljenosti Hrvata u insitucijama vlasti. Ali to je pitanje bilo riješeno i definirano ustavno-pravnom arhitekturom socijalističke BiH.

 

 

Hrvatske kadrove, od onih najviših u nomenklaturi vlasti, pa sve do općinskih, birala je, ili nametala Partija, jedna i jedina, i rijetko joj se znalo „omaći“ da na neku važnu dužnost bude postavljen „nepartijac“, ili nedao Bog – antikomunista.

 

 

Sa promjenom političkog sistema i uspostavom višepartijske vlasti, ništa se u pogledu mehanizama nacionalne zastupljenosti i ravnopravnosti nije suštinski mijenjalo. Nacionalni ključ ostao je ultimativno rješenje i garant jednokopravnosti. Jedina razlika, ali presudno bitna, je bila ta što su umjesto jedne partije koja je vladala četiri-pet decenija, u uvjetima političkog pluralizma brigu o narodu/ima preuzele tri nacionalističke partijske oligarhije. Od kojih je svaka podjednako, pa možda i više bila rigidna i sektaški se postavila prema onim pripadnicima svog naroda koji nisu lojalni članovi te partije. I još jedna bitna razlika nekadašnje i aktuelne političke nomenklature: nekada su odnose u ovoj zemlji, pa i među narodima koji u njoj žive, uređivali ovdašnji političari, bez obzira što su birani u nedemokratskom političkom sistemu. Danas, koje traje već tri decenije, nad tim odnosima bdije i rješava ih na grub i netaktičan način takozvana međunarodna zajednica, odnosno njeni trećerazredni činovnici. Možda u rješenjima koje je danas nametnuo Christian Schmidt, a podržao ga ansambl najvažnijih stranih ambasadora, nije najiritantnije to što je suspedirao Ustav, niti što je privilegirao hrvatske u odnosu na bošnjačke građane i birače. Recimo da se to može tretirati kao pozitivna diskriminacija. Najpogubnijim mi se čini to što je tom odlukom na duže vrijeme, možda i za svagda, ponovo jednoj partiji dat monopol, pravo i legitimitet da upravlja sudbinama ljudi, određuje ko je lojalan, obračunava se sa otpadnicima iz svojih redova. Sve da ta stranka, dakle HDZ, nije stranka opasnih namjera, kako joj je sestrinsku stranku iz Zagreba svojedobno nazvao pokojni Ivica Račan, krajnje je opasno vraćanje na vremena kada je jedna poltička oligarhija bez demokratske kontrole upravljala svim poltičkim, ekonomskim i kadrovskim resursima. HDZ BiH nije demokratska stranka, nego je autokratska partija predvođena doživotnim vođom kakva je bio Savez komunista. Ali, za razliku od SK, ta stranka ne vodi autohtonu i autonomnu državotvornu, nego podaničku i politiku koja u službi stranih hegemona.

 

 

ČETVRTAK, 27. APRIL

 

U modernom sportskom svijetu, koji je oblikovan diktatom novca i imperativom rezultata, gotovo su iščezli treneri, sportski radnici, entuzijasti koji rade sa mladim talentima. Iako svi veliki sportski kolektivi imaju svoje omladinske pogone i sportske kampove, zanemariv je broj vrhunskih sportskih kolektiva koji se dominantno oslanja na vlastite snage. Takvo opredjeljenje zahtijeva marljiv rad na dulje staze, strpljenje i rizik. Mnogo je praktičnije i efektnije sportaše kupovati na globalnim pijacama sportske radne snage, trošiti stotine miliona na velike zvijezde, nego se oslanjati na vlastitu omladinsku produkciju.

 

 

Ne postoje više treneri koji stvaraju svoje igrače, prate ih, nadziru i usmjeravaju, bdiju nad njima od malih nogu. To se u današnjem vrhunskom sportu smatra prevaziđenim i neproduktivnim poslom. U ropotarnici povijesti su ostali stručnjaci poput Ivice Osima, Bogdana Tanjevića, Aleksandra Nikolića, Mikija Vukovića, Tomislava Ivića, pa i Duška Vujoševića… koji su „svojeručno“stvarali sportaše sa kojim će ostvarivati vrhunske rezltate.

 

 

Irfan Smajlagić

 

Čini se da je Irfan Smajlagić, selektor rukometne reprezentacije BiH jedan od posljednjih Mohikanaca iz te škole sportskih stručnjaka starog, romantičarsko-zanesenjačkog kova. Smajlagić je jedan od najvećih rukometaša u povijesti tog sporta. Osvajao je medalje na najvećim svjetskim tamičenjima kao igrač sa dvije reprezentacije, bivšom Jugoslavijom i samostalnom Hrvatskom. Nastavio je uspjehe kao trener u štabu harizmatičnog Line Červara, a potom sa juniorima Hrvatske bio prvak svijeta. Tih, nenametljiv, asketski principijelan i posvećen poslu nikada nije skretao pažnju na sebe izjavama, skandalima, svađama. Šutio je i radio, trpio nepravde, ponekad i poniženja i gospodski ih podnosio.

 

 

Smajlagić je došao na čelu rukometne reprezentacije BiH u gotovo bezizlaznoj situaciji, kada je sa scene otišla generacija rukometaša koja je 20-ak godina nosila teret. A s druge strane ni na vidiku nije bilo novih, mlađih igrača koji bi ih zamijenili. Materijalno-finansijski i organizacijski haos da i ne pominjemo. Imala je u posljednje dvije decenije reprezentacija BiH dobrih i svjetski potvrđenih selektora, poput Halida Demirovića, Kasima Kamenice, Seada Hasanefendića, Dragana Markovića, Bilala Šumana.. Njihove se mogućnosti ozbiljnijeg rada su bile limitirane, oslanjali su se na igrače na čije karijere nisu utjecali i sa kojima su provodili tek nekoliko nedjelja godišnje pred reprezentativne mečeve.

 

 

Selekcija BiH večeras je u važnoj kvalifikacionoj utakmici u Cazinu pobijedila Sloveniju i osigurala plasman na sljedeće Evropsko prvenstvo. Koliko taj uspjeh raduje rezultatski, podjednako je ohrabrujući napredak koji je iz utakmice u utakmicu vidljiv u igri i karakteru reprezentacije. Iskusnim igračima, postepeno se pridružuju mlade snage, a priliku dobijaju igrači iz domaće lige, što je nezamislivo u drugim kolektivnim sportovima. Smajlagićeva trenerska filozofija okrenuta je budućnosti, on misli i radi na duge staze ohrabruje rad u klubovima sa mladim igračima. Najveću njegov uspjeh bit će ako rukometni sport širom BiH pokrene iz letargije, ukoliko se pored Ljubuškog i tamošnjeg rukometnog rasadnika „Izviđača“, i u drugim sredinama, tradicionalno rukometnim, poput Doboja, Maglaja, Zavidovića, Banja Luke, Gračanice…krene sa ozbiljnim radom.

 

 

Irfan Smajlagić nije u trenerskoj karijeri raspolagao milionima eura kojima bi kupovao svjetske zvijezde i na njima gradio trenersko ime. On je druga vrsta rukometnog posvećenika, tihog, strpljivog, radišnog. Bez takvih ne bi bilo ni vrhunskog sporta ni vrhunskih sportaša.

 

 

PETAK, 28. APRIL

 

Groteskno, sa elementima tragikomedije su danas izgledali simpatizeri Stranke demokratske akcije, njih nekoliko stotina, dok su ovacijama pozdravljali odlazećeg Fadila Novalića, premijera Federacije BiH, koji će nakon osam godina napokon napustiti tu funkciju. Euforični aplauzi čovjeku koji je, pored ostalog, nepravomoćno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog kriminalne nabavke respiratora, nekako su me podsjetili na slične izljeve ljubavi podanika u Velikoj Kladuši prema Fikretu Abdiću nakon svake od brojnih sudskih presuda protiv njega.

 

 

Sebija Izetbegović na protestu ispred Parlamenta FBiH

 

Među prosvjednicima ispred parlamenta koji glasno cvile zbog odlaska Novalića kamere su zabilježile i gospođu Sebiju Izetbegović, za koju su tokom sudskog procesa iznesene ozbiljne indicije da je nevidljivom rukom povlačila konce nabavke respiratora iz Kine tokom pandemije.

 

 

U posljednjih nekoliko mjeseci Vlada Federacije BiH je u više navrata povećavala penzije, mirovine, zapravo ih usklađivala sa nekontroliranim rastom inflacije. Čuo sam ovih dana ovakav šaljiv dijalog dvoje penzionera. Kaže jedan:„Boga mi otkako Bakir Izetbegović ode u penziju, njegov Fadil svaki mjesec povećava penzije“. A drugi se priključuje: „Da hoće što prije u penziju i Sebija, možda bi Fadil podigao prosječne penzije do nivoa potrošačke korpe“.

 

 

SUBOTA, 29. APRIL

 

Slike i snimci sa jučerašnjeg protestnog skupa ispred Parlamenta Federacije BiH organiziranog zbog izbora, odnosno međunarodnog oktroiranja nove Vlade Fedracije, preplavili su domaće i strane medije i društvene mreže. Skup kojeg je organizirala Stranka demokatske akcije organizacijski, vizuelno, i sadržajno je zapravo pokazao koliko je dobro i korisno to što ona gubi vlast. Učesnici skupa su, kako se tvrdi, dovoženi autobusima iz svih dijelova BiH i regrutirani su iz redova radikalnih islamističkih organizacija i udruženja. U pojedinim svojim fazama taj je protest ostavljao dojam sličnih ostrašćenih okupljanja pripadnika ISILA, ili nekih sličnih međunarodnih terorističkih skupina.

 

 

Sa protesta ispred Parlamenta FBiH

 

Mada se to znalo i ranije, jučerašnji događaji pokazali su da je islamski radikalizam i grupe koje ga prakticiraju bio i ostao čedo Stranke demokratske akcije i njenog rukovodstva. Ružne, nedopustive scene nasilja i obijesti, zlostavljanja novinara koje su prethodno targetiali i žigosali lideri SDA i njihovi mediji, lov i napadi na narodne zastupnike, uličarsko šikaniranje predsjednice Federacije BiH i pojedinih novoizabranih ministara, sve je to otišlo u svijet. Ponovimo još jednom, za sve što se dešavalo ispred Parlamenta Federacije BiH odgovorna je isključivo SDA. Možda su u pravu njeni lider kada optužuju OHR i strane ambasade da provode pravno nasilje. Ali odgovor kojeg su Izetbegović i društvo smislili sa angažiranjem talibanskih histeričnih batinaša, bio je malouman, primitivan i štetočinski. Jučerašnje slike ispred Parlamenta sasvim sigurno neće umanjiti intenzitet islamofobije kod pojedinih vlada i zapadnih centara: naprotiv, pojačat će ga i intenzivirati. Zbog toga posljedice neće snositi samo SDA kroz gubitak vlasti, nego dugoročnio cijeli narod i društvo!

 

 

NEDJELJA, 30. APRIL

 

Još uvijek se ne stišavaju komentari i reakcije na izbor nove Vlade Federacije BiH koja je formirana u petak, pola godine nakon oktobarskih općih izbora. U formiranju Vlade je kumovao visoki predstavnik Christian Schmidt, kao i ambasadori najvećih zemalja u Sarajevu. Nekako je na margini svih događaja ostala Schmidtova promjena Kaznenog zakona prema kojoj će se ubuduće u oba entieta kazneno goniti oni koji se u formiranju vlasti budu koristili koruptivnim sredstvima, trgovinom utjecajem, kupovinom glasova zastupnika i tako dalje. Slušamo svjedočenja pojedinih poslanika iz vladajuće koalicije da su im nuđeni nezamislivo veliki, milionski iznosi da ne glasaju za predloženi sastav federalne Vlade. Bilo bi mnogo produktivnije da su takvu vrstu korupcije prijavili insitucijama pravne države, policiji, tužiteljstvima, nego što o tome govore u medijima. To pokazuje da ni oni sami nemaju povjerenja u institucije države i njihovu spremnost da se profesionalni i stručno bave ovom vrstom političkog kriminala.

 

 

Ramo Isak

 

Hoće li se tu nešto promijeniti nakon izbora nove Vlade? Ako je suditi po reakcijama na izbog federalnog ministra policije, neće. Ramo Isak, novi federalni ministar policije izabran je, pored ostalog, i zahvaljujući glasu svog sina, koji je prethodno promijenio stranački dres. Tvorci ove Vlade u tome nisu vidjeli ništa neobično, potencijalno nezakonito. Ministrom Ramom Isakom, bivšim policajcem, bavili su se posljednjih godina mediji i pravosuđe. Osuđivan je za nasilništvo i prijetnje. Omiljene mete tih prijetnji i napada su novinari koji pišu o njegovim poslovima. A Isakovi poslovi nisu uvijek bili transparentni, niti zakoniti.

 

 

U nekim drugim zemljama i sistemima izbor takve osobe za ministra policije bio bi prvorazredni skandal i izazivao bi reakcije javnosti. Kod nas, u BiH, u oba njena entiteta i na državnoj razini, izbor Rame Isaka ne bi trebao nikoga šokirati. U zemlji u kojoj su ministri policije i sigurnosti već trideset i kusur godina završavali u zatvoru, haškom ili domaćim, ili na američkim crnim listama, Ramo Isak sa svojom karijerom i prošlošću, nije incident, nego je pravilo. Već tri decenije policija u ovoj zemlji ne postoji da bi obavljala svoju ustavom i zakonom propisane dužnosti, nego da bi bila saučesnik svih bivših i budućih vlasti u kriminalu, ratnim zločinima, pljački…

 

(SB)

(142)

“TJEDNA HEFTARICA” SENADA AVDIĆA NA TV OBN: I u socijalističkoj BiH se zbog “ključa” gunđalo da je “bolje biti Hrvat nego pametan”; i tada i danas o Hrvatima se brinula samo jedna Partija!