Na današnji dan 2003. godine napustio nas je Alija Izetbegović, prvi predsjednik međunarodno priznate BiH.
Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine govorio je 13. juna 2000. godine za TV Liberty. U razgovoru s novinarom Nenadom Pejićem, Izetbegović je odgovarao na mnoga pitanja, od kojih su neka i danas aktuelna.
Sigurno će mnoge zanimati šta je rahmetli Alija govorio o tome da li se rat na ovim prostorima mogao izbjeći, zašto je politika međunarodne zajednice tokom agresije na našu domovinu bila takva kakva jeste, ko je izdao Srebrenicu, zašto je priznata RS, zašto se Bošnjaci nisu svetili i rušili katoličke i pravoslavne crkve…
Portal Novi.ba će vas podsjetiti na najznačajnije detalje tog intervjua.
Gospodine Izetbegoviću, prvo pitanje je općeg karaktera. Da li se rat mogao izbjeći?
IZETBEGOVIĆ: Na to pitanje je jako teško odgovoriti, ali mislim da se rat mogao izbjeći, da nije bio neizbježan.
Ako razmišljamo o onim danima, odosno godinama ili mjesecima koji su ratu prethodili, onda se vidi da je u Jugoslaviji bila jedna nesretna konstelacija ličnosti, ali i van Jugoslavije, u svijetu. U Jugoslaviji Milošević i Tuđman sa svojim ciljevima, metodama, gledanjima, a možda i svojim naravima, može se i to reći. Van Jugoslavije imamo predsjednika Busha, predsjednika Mitterranda, Majora, znači ljude koji nisu bili dovoljno zainteresovani za Jugoslaviju. Svijet je bio ravnodušan prema onome što se događa.
Dakle, to je neka kombinacija svih tih faktora. Amerika je smatrala da je Jugoslavija evropski problem. Evropa, iako ekonomska sila, zbog mehanizma odlučivanja, politički je slaba. Taj mehanizam u svim važnim pitanjima predviđa konsenzus i, naravno, članice Evropske unije nikad ne mogu da se slože o nekom radikalnom potezu.
Dakle, ruke Evrope su bile u tom pogledu vezane. Kad je riječ o ratu u Jugoslaviji općenito, iako se vaše pitanje odnosi specifično na Bosnu i Hercegovinu, znači da li se rat u Bosni i Hercegovini mogao izbjeći, onda bih mogao reći da se rat prije izlaska Slovenije i Hrvatske još uvijek mogao izbjeći s bosanskohercegovačkog stanovišta, ali nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, rat se više nije mogao izbjeći. Ili se mogao izbjeći, ali, naravno, samo pod uvjetom kapitulacije. Ali pošto kapitulacija nije dolazila u obzir, opcija koja je preostajala je bio rat.
Jedno pitanje o referendumu o samostalnosti BiH. Kasnije se ispostavilo, što se čak i danas priča, da najmanje dvije trećine građana treba da se izjasni za nezavisnost na referendumu da bi jedna država bila nezavisna, odnosno da bi imala kredibilitet da traži nezavisnost. Ispostavilo se da su dvije trećine građana bile za nezavisnost, ali da to više nije bilo bitno, jer je rat već bio pripremljen.
IZETBEGOVIĆ: Rat je očigledno bio pripremljen. To se vidjelo iz kasnijih događaja, pa čak i izravno iz dokumenata koji su bili zaplijenjeni, a do kojih smo došli. Referendum je, međutim, bio bitan s obzirom na karakter rata. Imamo situaciju: rat prije referenduma i rat nakon referenduma. Rat prije referenduma je građanski rat, a rat nakon referenduma je agresija. I zato je referendum bitan.
Da li je tačno, gospodine Izetbegoviću, da je vama Slobodan Milošević nudio da budete prvi čovjek jugoslavenske federacije ili konfederacije, pod uslovom da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji?
IZETBEGOVIĆ: To je tačno. To se dogodilo u zgradi Saveznog izvršnog vijeća, negdje u ljeto 1991. godine. Dugo smo šetali u onoj velikoj auli zgrade Saveznog izvršnog vijeća i tada mi je on rekao da on smatra da bih ja trebao biti prvi predsjednik takve jedne države. Naravno, rijeć je bila o krnjoj Jugoslaviji. On nije upotrebio tu riječ, već je rekao Jugoslaviji kakva bude, kakvu možemo napraviti i da bih ja trebao biti njen prvi predsjednik. Ja sam to vrlo izričito odbio.
S kojim razlozima, da li se sjećate?
IZETBEGOVIĆ: Prije svega, krnja Jugoslavija mi nikako nije bila prihvatljiva. To se vidjelo i iz kasnijeg razvoja stvari. Naime, ne bi se mogao izbjeći rat da smo prihvatili krnju Jugoslaviju. Došlo bi do srpsko – hrvatskog rata na teritoriji Bosne i Hercegovine, jer se Bosna i Hercegovina ne bi mogla mirom podijeliti, čak i da smo to prihvatili.
Dosta ljudi danas misli da je predratna podjela, hajde da kažemo i poratna, ali ključno je da je predratna podjela glasača na nacionalne stranke preduslov rata. Ja pretpostavljam da se vi s tim ne slažete.
IZETBEGOVIĆ: Ne slažem. Mislim da sve okolnosti koje su kasnije objavljene, ukazuju na to da je rat pripreman. Naime, Milošević je imao dvije opcije. Jedna je opcija bila da se sačuva Jugoslavija u postojećim granicama, uz dominaciju Srba koja je već postojala, posebno u nekim osjetljivim službama kao što su bile diplomatija, vojska, policija i tako dalje. Ili, ako to nije moguće, onda jedna krnja Jugoslavija bez Slovenije i bez dijela Hrvatske, ali sa čitavom Bosnom i Hercegovinom. U toj situaciji, da je na izborima čak pobijedio Savez reformista ili Savez komunista, mislim da bi došlo do rata, jer Hrvati ne bi prihvatili podjelu Bosne i Hercegovine na taj način, Tuđman ne bi to prihvatio. Hrvati ne bi prihvatili da ostanu u krnjoj Jugoslaviji. Došlo bi do srpsko – hrvatskog rata na teritoriji Bosne i Hercegovine, bez obzira ko bi tu vladao. Dakle, ne mislim da je razlog izbijanja rata činjenica da su pobijedile nacionalne stranke. I da nisu pobijedile, stvari bi se razvijale na isti način. Beograd bi imao iste apetite – uspostaviti liniju Karlovac – Karlobag – Virovitica i sve to pripojiti budućoj Jugoslaviji, što je, naravno, potpuno suprotno hrvatskim interesima. Hrvati ne bi htjeli tu ostati, pogotovo što bi tu bili zahvaćeni i dijelovi Hrvatske. Tako da bi sigurno došlo do hrvatsko – srpskog rata.
Pročitao sam da ste rekli da vam je jedan od najtežih trenutaka rata bio kad ste se vraćali s jedne međunarodne konferencije i kad ste bili faktički uhapšeni na sarajevskom aerodromu.
IZETBEGOVIĆ: Da, to sam negdje rekao. To je bilo 2. maja 1992. godine. Mislim da sam bio u Lisabonu i vraćali smo se, ne znajući šta se taj dan događalo u Sarajevu. A, u Sarajevu se taj dan odigrala odlučna bitka između naoružanih gradana Sarajeva i Jugoslovenske narodne armije. To su bile ulične borbe. Jugoslavenska narodna armija je krenula iz nekoliko pravaca da zauzme Predsjedništvo, naišli su na otpor i povukli se negdje predveče u kasarne, a mi smo u trenutku kada se to sve smirilo, te večeri, sletili na aerodrom. Ja, Lagumdžija i moja kćerka Sabina, koja je sa mnom išla kao prevodilac za engleski jezik. Te večeri smo mi bili smješteni u Lukavici, u nekoj njihovoj komandi. Za mene je improvizirana neka spavaonica u kancelariji komandanta, generala Đurđevca, a po Sabinu je došla neka žena koja se predstavila kao ljekar, da ide spavati s njom. Ja čitavu noć uopće nisam spavao od brige za Sabinu, s jedne strane, i s druge strane, iz kruga kasarne su čitavu noć doslovno bljuvali vatru na Sarajevo, pucali iz minobacača, topova, artiljerije i tako dalje. Sad ne znam da li zbog te opće buke ili zbog brige, ali to je bila jedna od noći u kojoj nisam oka sklopio. Na zidu je stajao neki stari vojnički sat, gledao sam sate kako prolaze i do ujutro nisam uopće zaspao. Međutim, to se, hvala Bogu, na neki način okončalo 3. maja popodne, bili smo oslobođeni.
Drugi sasvim sigurno težak trenutak za vrijeme rata, to ste također rekli, je Srebrenica. Danas se spekulira svašta na temu zločina počinjenih u Srebrenici. Jedna od spekulacija je ta da je Srebrenica praktično namjerno predata.
IZETBEGOVIĆ: To je glupost. Srebrenica je bila opkoljena dugo vremena. Mi ovdje opkoljeni, oni tamo opkoljeni. Koridor izmedu Tuzle i Srebrenice brane srpske snage koje održavaju vezu sa zapadnim dijelovima Bosne, brane ga svim sredstvima, kao što su branili i posavski koridor, i mi nismo mogli da pomognemo Srebrenici.
Održavali smo helikoptersku vezu pod krajnjim rizikom. Naoružali smo tamošnje jedinice sa strijelama F-4, ili tako nešto, protiv tenkova. U maju je poletio zadnji helikopter prema Srebrenici i bio je oboren nad Srebrenicom, u njemu su bila četiri ljekara i sva četvorica su poginula, kao i zamjenik komadanta Bečirović. Pa, ne šalju se ljekari u grad koji mislite napustiti. Mi smo poslali ljekare, jer su se Srebreničani žalili da nemaju ljekara i vojska je poslala svoje vojne ljekare koji su izgubili život u toj majskoj nesreći tamo. I ne naoružava se neko sa sofisticiranim oružjem, ako se namjerava grad napustiti.
Mi nismo mogli više ništa da uradimo. Naravno da će politički protivnici uvijek iznositi stvari kojima žele na neki način diskreditovati vlast – da je mogla uraditi, a nije uradila i tako dalje – ali mi ništa više nismo mogli uraditi. Prije toga smo pokušavali ovdje probiti blokadu Sarajeva, ta borba je trajala skoro mjesec dana i završena je bezuspješno. Oko Sarajeva su bili obruči koje mi nismo mogli da probijemo, izgubili smo dosta ljudi i oni su izgubili dosta ljudi i ta akcija je morala biti obustavljena. Nakon toga uslijedila je Srebrenica. Naša vojska nije bila u stanju da probije taj koridor između Tuzle i Srebrenice. S druge strane, Srebrenica je bila zaštićena zona i mi smo vjerovali da svijet neće dozvoliti da zaštićena zona, za čiju zaštitu se po odredbi člana 7. Povelje treba upotrijebiti sila ukoliko bude napadnuta, bude na takav način pregažena. Pouzdavali smo se u to da će svijet onemogućiti invaziju na Srebrenicu. To se, međutim, nije dogodilo. Svijet je izdao Srebrenicu. Ujedinjene nacije su provele istragu koju je organizovao Kofi Annan i ta istraga pokazuje jasnu krivicu međunarodne zajednice za to. U toku je i istraga francuskog parlamenta o ulozi francuskih zvaničnika u tome. Ja sam francuske istražitelje već jednom primio, mislim da ću ih ponovo primiti i govorit ćemo o tim okolnostima pod kojima je Srebrenica pala. Tu je general Janvier odigrao jednu dvoličnu ulogu. Baze su dobile nalog da avioni bombarduju srpske položaje oko Srebrenice, poletjeli su i vraćeni sa pola puta, jer su se Akashi i Janvier složili da to ne treba da rade i Srebrenica je na taj način bila žrtvovana.
I za kraj ostavili smo možda i najinteresantnije pitanje…
Htio bih vam postaviti pitanje koje vam vjerovatno ne bih postavio da sam po nacionalnosti Bošnjak. A, pitanje glasi: gdje vi vidite uzroke u činjenici da su se Bošnjaci, odnosno bosanski Muslimani, na prostoru bivše Jugoslavije pokazali superiorno najtolerantnijom nacijom? Nad vama, nad tom nacijom je izvršen genocid, najviše zločina, sve je protiv nje rađeno, vi niste vraćali istom mjerom. Kad uporedite broj uništenih džamija u odnosu na broj crkava, pravoslavnih ili katoličkih, sasvim svejedno, te cifre nisu uporedive. Gdje je uzrok toj toleranciji? Gdje je uzrok da tog radikalizma na bošnjačkoj strani ni iz daleka nije bilo toliko koliko ga je bilo na srpskoj i hrvatskoj?
IZETBEGOVIĆ: Ja vam, prije svega, moram zahvaliti na ovom pitanju. Ono je dobronamjerno, ali je složeno na njega odgovoriti. Ako čovjek razmišlja o tom fenomenu velikog stepena tolerancije koji je postojao i postoji u bošnjačkom narodu, onda se može naći više objašnjenja.
Jedno objašnjenje može da bude manje uzvišeno, to je ono – manji narod, manja snaga, manja sila je uvijek za toleranciju, za suživot, a oni jaki su za dominaciju. To je neka narodna filozofija. Ali ja ne mislim da je ona bila odlučujući uzrok bošnjačke tolerancije i odlučujuće objašnjenje. Postoji jedna bogumilska nota o bošnjačkom mentalitetu, onih dobrih Bošnjana, ta nota se sačuvala negdje u genima. Drugo objašnjenje može biti to da islam priznaje Isusa i Mojsija kao božije poslanike, a hrišćanstvo ne priznaje Muhameda. To je bitna razlika. I u Kur'an-u postoji izričita odredba da se crkve, odnosno bogomolje ne smiju rušiti: “Tamo gdje se spominje Božje ime, to se ne smije rušiti.” Zahvaljujući tome su se crkve održale ne samo u Bosni i Hercegovini nego i manastiri u Srbiji – tokom 400 godina turske vladavine preživjeli su Studenica, Hilandar, Sopoćani, Dečani. Dečane je čuvala muslimanska familija čitavo vrijeme. Mislim da je i danas to slučaj tamo. Za tih 400 godina je prošlo i pametnih i manje pametnih sultana, i dobrih i loših i onih ljutih, ali nisu mogli baš protiv izričite odredbe. Ja mislim da je ta izričita odredba postala neki naš stav da mi ne smijemo da dirnemo u crkvu. To je, možda, drugi razlog bošnjačke tolerantnosti.
Treći razlog je djelovanje moje stranke, to mogu slobodno reći. Pročitajte programsku deklaraciju SDA iz 1990. godine i vidjet ćete da je jedan od principa stranke tolerancija, suživot, zajedništvo itd.
Onda, u onim prilikama zalaganje za opstanak demokratske Jugoslavije u kojoj bi svi narodi bili ravnopravni itd. Mi smo održali hiljade predizbornih skupova tokom devedesetih godina i nikada se na tim skupovima nije čula niti jedna šovinistička izjava. Ja sam rekao jednom čovjeku da sam spreman da se kladim sa svakim da neće naći nijednu šovinističku izjavu bilo kog govornika SDA u to vrijeme, uprkos svemu onome što se događalo. Dakle, ono što mi pada na um, to su ta tri razloga.
(41)
Related posts:
PRIJE RATA BILI NAJBOLJI PRIJATELJI: Kad je Duško došao u logor po Emira svi su mislili da je spašen, ali onda je uslijedio užas
Krik dječaka koji je četnicima prao noževe: O Bože, ja ne mogu više, ublaži nam bol!
EKSKLUZIVNO: KAKO SU SE BOGATILI IZETBEGOVIĆI, DOK SU SINOVI BOSNE GINULI: “Jedna vreća zlata za mog Bakira”
BILI, VIŠE NISU PRIJETNJA PO SIGURNOST: ČETNIČKE VOĐE U BIH, JEDAN OD NJIH AKTIVNI PRIPADNIK MUP-A RS
STRAVIČNA ISPOVIJEST TROSTRUKOG UBICE MUAMERA TOPALOVIĆA: ‘Oni su nama pokvarili Bajram ‘93, pa sam namjenski izabrao Badnje veče i Anđeliće…”
VASKOVIĆ UDARA NAJŽEŠĆE DO SAD: „Vrećo mora biti uklonjen iz pravosuđa: vlasti Francuske potvrdile da je lažirao u sudu u Gradišci; Milan Tegeltija čini sve da ga…
GORAN MILIĆ OTKRIO VELIKU TAJNU: „Zamjenik šefa CIA-e mi je rekao da će rat završiti bez pobjednika, ni Tuđman, ni Milošević, ni Izetbegović se neće…“
Fikret Hodžić otvorio dušu kao nikada do sada: Ostalo mi je još samo jedno – da nađem kosti svog oca! Otvoreno o braku sa Lalom i linču kroz koji je prošao!
EMIR SULJAGIĆ JEDNOM REČENICOM ‘UNIŠTIO’ NOBELOV KOMITET
TUZLA MU NIKAD ZABORAVITI NEĆE: Vučić štiti čovjeka koji je pobio 71 mladih i djece u ratu u BiH…. (VIDEO)
