UDRUŽENJE RATNIH ZLOČINACA: Šta će biti s najvećim sinovima svojih naroda kada se uskoro nađu na slobodi? Da li će se i oni koje je Hag presudio boriti za svoja prava u novim životima?

Obraz im je ukrašen onim atributom – ratni zločinac, što u njihovim narodima izaziva divljenje, poštovanje. U Višegradu im otkrivaju murale, studentskim domovima daju njihova imena. Uskoro će tako, možda, biti i u Hrvatskoj, Mostaru.

 

 

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

 

 

Polako blijedi donedavna slava Scheveningena. Ponovo ga prepoznaju kao jedno od najpoznatijih turističkih mesta na obali Sjevernog mora Kraljevine Nederland. Do prije kojeg ljeta ovdje su, sa svih strana svijeta, hrlile rijeke pravnih stručnjaka, predstavnika medija, nositelji TV i foto kamera, grupe uspaljenih nacionalista sa poznatog nam dijela Balkana, koji su velikim plakatima, raznim zastavama, kapama, šubarama podržavali svoje idole. Junake koji su dobivali privremene apartmane sa rešetkama u najpoznatijem zdanju Scheveningena. Staroj kuli, zatvoru ispred kojeg se slikalo kao što se sada pozira ispred Ajfelovog tornja u Parizu, ili Krivog tornja u Pizi.

 

 

Svi putevi su vodili do tog, za mnoge, nepravednog kaveza zatočeništva ili do palate Međunarodnog suda za bivšu Jugu, usred obližnjeg Den Haga. Te dvije destinacije su bili turistička tura za poklonike vođa što robijaju za sreću i slobodu svojih naroda, što su silom i krvlju pokušavali razdvajati ono što se razdvojiti ne može. Zato većina tih uspaljenih uličnih branitelja gromada koji su iza debelih kamenih zidina jedne kule u Niskoj zemlji započinjali svoje nove živote i nastavljali po bjelosvjetskim kazamatima, nikada i nije doznala šta je ustvari Scheveningen? Turistička meka što privlači posjetitelje iz svih država koje okružuju Holandiju. Biser, koji ponovo sve jače sija i gotovo niko više i ne spominje Ratka Mladića i ekipu što je prijetila da zatamni sjaj sjevernomorskog bisera.

 

 

…Ali, vratimo se mi našim “dragim” ratnim zločincima. Što im je sada činiti? Neki će već za godinu, dvije biti na slobodi, kao što je većina vodeće ekipe SDS iz ratnih dana. I kako im je bez stalne paske stražara? Nijedan se do sada ne žali, čak, postaju počasni građani, drže predavanja na vojnim akademijima, univerzitetima. Osnivaju preduzeća, savjetuju. Lova ponovo kaplje.

 

 

Obraz im je ukrašen onim atributom – ratni zločinac, što u njihovim narodima izaziva divljenje, poštovanje. U Višegradu im otkrivaju murale, studentskim domovima daju njihova imena. Uskoro će tako, možda, biti i u Hrvatskoj, Mostaru.

 

 

I oni koji su bili oslobođeni optužbi za ratne zločine samim zatvorskim ćamenjem i pojavljivanjem pred haškim sudom postajali su heroji, junaci po kojima imena dobivaju neki novi klinci.

 

 

U posljednjim reagiranjima javnosti na sudske presude najbolje se osjetilo koliko se mari za žrtve. One su nevažni priljepak liku i djelu idola svojih nacija. Povijest će ponovo kao uvijek do sada govoriti samo o zločincima. Oni se pamte, ko će se sutra sjetiti nekog hrabrog Srđana iz Trebinja?!

 

 

A, onda, s druge strane imamo već previše raznih udruženja logoraša, majki palih boraca, žrtava genocida. Što su bolje organizovane ugled im u javnosti pada. Već se godinama vrte one priče o začuđujućim bogatstvima predvodnica nekih takvih organizacija.

 

 

Dakle, nije teško skontati da je budućim ratnim zločincima na slobodi najpametnije da se i oni organizuju. Da osnuju svoja udruženja ratnih zločinaca, koja će se brinuti o njihovom ugledu i vrednovanju doprinosa u borbi svojih naroda. Da im se obezbijede stanovi, visoke mirovine, djeci nađu rukovodeća mjesta, kao što je to bilo u Skupštini grada Zagreba, ili u raznim mjestima u Srbiji. Da ne govorimo kako je u Republici Srpskoj ili neumrloj Heceg Bosni. Ovako, lako se može dogoditi da neke institucije nakon velikih riječi i obećanja zaborave na lik i djelo ratnih zločinaca, kako se već ubrzano zaboravljaju njihove žrtve.

 

 

Udruženja ratnih zločinaca mogla bi imati značajke bratstva i jedinstva, u kojima se neće pitati koje si nacije ili religije, nego jesi li bio ratni zločinac. Kako je bilo i svih ovih decenija iza debelih zidina Scheveningena kada je uz druga bio regionalni drug i jedna drugarica. Što bi sa žaljenjem mogla otkriti da joj nedostaje kadrova za osnivanje ženske sekcije pri udruženju ratnih zločinaca. Ali, strpljenja. Evo se nekim damama sudi na nižim entitetskim ili republičkim pravnim institucijama.

 

 

Ako se osnuje ovakvo udruženje siguran sam da će najviše biti na meti medija. Baš kao što je bio Tribunal u odnosu na Srebrenicu. Pred kamerama i mikrofonima ratni zločinci će veselo kazivati da ne postoje pravne prepreke za ovako organizovano okupljanje. Jer, oni su slobodni ljudi i ako nekome baš smeta taj naslov ratni zločinci, mogu svoju asocijaciju nazvati udruženjem počasnih građana.

 

 

A, možda jednog dana osnuju i međunarodnu organizaciju ratnih zločinaca. Velike planetarne ideje uvijek potiču iz malih regiona. Baš kao što je ovaj naš. Siromašan, ali bogat ljudima što se zločinom kroz generacije ponose.

 

 

Do tada će, čini mi se uzalud, puhati u vjetar, gospodin Tahir Muratović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida sa ovim obraćanjima zaspaloj domaćoj i svjetskoj javnosti “Osuđujemo kontinuirano negiranje ratnih zločina, uključujući i genocid, koje podstiče Milorad Dodik. Osuđujemo veličanje ratnih zločinaca i dodjeljivanje najviših entitetskih priznanja, koje im dodjeljuje Milorad Dodik. Osuđujemo glorifikaciju presuđenih ratnih zločinaca, koje podstiče Milorad Dodik. Osuđujemo postavljanje murala ratnim zločincima, na koje Milorad Dodik daje prešutnu saglasnost. Osuđujemo politiku Milorada Dodika, koja je zasnovana na mržnji prema Bošnjacima”, naveo je Muratović.

 

 

Eh, da je samo Dodik!

 

(SB)

(56)

UDRUŽENJE RATNIH ZLOČINACA: Šta će biti s najvećim sinovima svojih naroda kada se uskoro nađu na slobodi? Da li će se i oni koje je Hag presudio boriti za svoja prava u novim životima?

About The Author
-