UGLEDNI DR. ĐOKANOVIĆ ODLAZI SA UKCS: POGREŠNI POTEZI SEBIJE IZETBEGOVIĆ MOGU DOVESTI DO TRAGEDIJE

Još jedan ljekar odlučio je napustiti UKCS. Ugledni pedijatar dr. Dragan Đokanović sutra, prvog radnog dana u Novoj godini, rekao nam je da će dati otkaz i uzeti svoju radnu knjižicu, piše Patria.

-S obzirom da ne želim da budem saučesnik jednog pogrešnog projekta; projekta koji je vrlo rizičan i koji, po mom mišljenju, može rezultirati krajnje neželjenim situacijama, čak i tragedijom, neću potpisati novi ugovor o radu koji mi je pripremljen, a neću ni sudskim putem da štitim moj postojeći status.

Odlučio sam da sutra dam otkaz. Naravno, napuštanjem Kliničkog centra ne mijenja se moj odnos prema mom gradu, prema mom sportu i prema mojim brojnim prijateljima, kaže dr. Đokanović.

U UKCS obavio je kompletan specijalizantski staž.

-Specijalizaciju sam počeo 1988. godine, a završio je 1992. godine. Ponovo sam u njega došao u junu 2005. godine. Desilo se to na poziv mojih kolega sa fakulteta i prijatelja doktora Senke Mesihović – Dinarević i Farisa Gavrankapetanovića.

Početak rada i povratak u Sarajevo bio je u vremenu vrlo skromne komunikacije između građana Istočnog Sarajeva i Sarajeva. Sjećam se da je, tih mjeseci, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić izjavljivao da i posljednji Srbi napuštaju glavni grad Bosne i Hercegovine.

Međutim, bez obzira na takvu političku situaciju, odlučio sam da prihvatim ponudu prijatelja i tako je počeo moj rad u Sarajevu. Ubrzo sam krenuo i sa obnovom porodične kuće te formiranjem gimnastičkog kluba u FIS-u, priča nam dr. Đokanović i nastavlja:

-Neonatološko odjeljenje u sarajevskom porodilištu je iz godine u godinu kadrovski jačalo, odnosi između kolega bili odlični pa sam sa zadovoljstvom dolazio na svoje radno mjesto. Izvanrednu saradnju sam imao i sa tadašnjim direktorom GAK-a, profesorom Idrizom Bukvićem. Odlična saradnja sa rukovodiocima GAK-a nastavila se i nakon odlaska profesora Bukvića u penziju. Posebno bih istakao saradnju sa profesorom Zulfom Godinjakom, tihim i izuzetno vrijednim stručnjakom.

Međutim, sve, kako bi se to u narodu reklo, što je lijepo i ne traje dugo. Na čelo Kliničkog centra dolazi gospođa Sebija Izetbegović. Nastupa vrijeme u kome, siguran sam u to, 90 posto radnika osjeća veliku neprijatnost prilikom polaska na posao. Klinički centar postaje igračka jedne doktorice; doktorice koja nikada nije uživala ugled među kolegama, ali koja se uvijek isticala arogancijom i neprijatnim komentarima upućenim zaposlenima.

Odjeljenje na kome sam radio doživljava svoj kadrovski brodolom. Od sedam doktora ostaje nas troje. I, umjesto da javnost bude o tome precizno obaviještena, a da se od nadležnog ministarstva traži odgovarajući broj specijalizacija i na edukaciju pošalju mladi ljekari, gospođa Izetbegović, ne želeći da problem postane javan, na sebi svojstven način, lukavim potezima, pokušava da zamaskira.

Valjda u želji da ne naruši, u svojoj glavi isprojektovani imidž „uspješnog menadžera“ te, samo tri mjeseca nakon jedne sistematizacije, sa svojim Upravnim odborom, organizuje još jednu ekspresnu sistematizaciju i pedijatre sa mog odjeljenja prebacuje na Neonatološko odjeljenje Pedijatrijske klinike. Znači, tim činom, i onaj nukleus od koga se moglo krenuti u napredak neonatološkog odjeljenja sarajevskog porodilišta, gospođa Izetbegović je uništila. Ne želeći da budem saučesnik jednog pogrešnog projekta odlučio sam dati otkaz.

(196)