Sa profesorom Preljevićem razgovarali smo o gotovo svim aktuelnim pitanjima i problemima koji okupiraju naše društvo, od secesionističke politike u manjem bh. entitetu i slabog odgovora sa druge strane, preko sve kontroverznije politike međunarodne zajednice prema našoj zemlji, do pitanja koja nisu u prvom planu ali su izuzetno bitna poput medijske scene i obrazovanja.

 

 

 

Značajan dio međunarodne zajednice sudjeluje u stvaranju polukolonijalne situacije u Bosni i Hercegovini; na nas troše jeftine slatkorječive fraze o evropskoj budućnosti, istovremeno dopuštajući Srbiji i Hrvatskoj da nas politički konoloniziraju, dok zapravo pritom vjerovatno slijede vlastite tvrde interese, posebno tako što lobiraju u sferi ekonomije, u privatizaciji velikih kompanija, eksploataciji rudnih bogatstava ove zemlje, kazao je u razgovoru za Slobodnu Bosnu univerzitetski profesor Vahidin Preljević.

 

 

 

Sa profesorom Preljevićem razgovarali smo o gotovo svim aktuelnim pitanjima i problemima koji okupiraju naše društvo, od secesionističke politike u manjem bh. entitetu i slabog odgovora sa druge strane, preko sve kontroverznije politike međunarodne zajednice prema našoj zemlji, do pitanja koja nisu u prvom planu ali su izuzetno bitna poput medijske scene i obrazovanja.

 

 

 

Razgovarao: Samir BEGOVIĆ

 

 

Na redovnoj sesiji Kruga “99” izrekli ste stav koji mnogi kod nas ne vole čuti – da je primjetna tendencija da se BiH pretvori u teritorij kojim će se dominantno upravljati iz Beograda i iz Zagreba. Naravno, niste usamljeni u tome. Koji su osnovni indikatori koji upućuju na takav zaključak?

 

 

Osnovni indikator jeste činjenica da Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti donijeti nijednu stratešku odluku koja nije u interesu Zagreba ili Beograda, bilo da je riječ o euroatlantskim integracijama ili svojim ustavnim pitanjima. To svakako nije nikakva novost, jer takvu situaciju imamo već odavno. Ono što jeste novo jeste činjenica da se taj ionako maleni prostor suverenosti u posljednje vrijeme dodatno i ubrzano sužava, jer su integrativni politički faktori znatno oslabili, a u djelovanju Visokog predstavnika dobili smo još jednu instancu koja očito više djeluje u skladu s političkom voljom susjednih zemalja, nego zemlje za čije dobro ta institucija nominalno treba da radi.

 

 

 

Već i vrapci na grani znaju, a sve se i manje krije, da sadašnji OHR radi prvenstveno za HDZ, te iz različitih razloga nastoji postići sistemsku povlaštenost ove političke grupacije. Osim toga, utjecaj susjednih zemalja se sad osjeća i tamo gdje prije nije bio toliko vidljiv, npr. u dobrom dijelu sarajevskih medija, te na razini formiranja kantonalnih vlada.

 

 

 

KOMPLEKS NIŽE VRIJEDNOSTI U ODNOSU NA BEOGRAD I ZAGREB
Vidite li odlučnost lidera iz BiH da se tim intencijama Beograda i Zagreba suprotstave?

 

 

 

Ne vidim je u dovoljnoj mjeri, osim ponekad u retorici. Više je razloga za to. Najvjerovatnije jedan manji dio naših političara svjesno i direktno radi u korist susjednih država; drugi, značajniji dio u samim vrhovima stranaka i drugih društvenih činilaca slijepo vjeruje međunarodnoj zajednici i zapadnim ambasadama, a već smo rekli da one imaju vlastite agende, koje se u posljednje vrijeme češće poklapaju s politikama Srbije i Hrvatske nego s našim interesima. To je u osnovi modifikacija poznatog modela kolonijalnih uprava, koja odabere jednu malu mada utjecajnu grupu ljudi, osigura im određene, ali ograničene povlastice, te faktički upravlja zemljom preko te grupe. Treća, najveća skupina je neosviještena, nesvjesna bilo čega, i bespogovorno sluša svoje lidere i autoritete.

 

 

 

Osim toga, veće odlučnosti u suprostavljanju političkom koloniziranju BiH nedostaje i zbog toga što je u značajnom dijelu naše političke i društvene elite i dalje prisutan stari, duboko usađeni kompleks niže vrijednosti u odnosu na Beograd i Zagreb, pa neki od naših političara i intelektualaca možda i potajno misle da se zbog te tobožnje inferiornosti svoje kulture svakako trebamo podrediti zahtjevima ovih centara i prepustiti im ovu zemlju na upravljanje, jer mi, eto, za to nismo u stanju. Takav stav je oblik kolonizirane svijesti. Takvu svijest nije lako promijeniti, ali moramo konačno početi raditi na tome.

 

 

 

Vrlo ste kritični prema aktuelnoj vlasti, posebno strankama koje dolaze iz Sarajeva. Kako ocjenjujete njihov rad u proteklih godinu dana i šta možemo očekivati u narednom periodu?

 

 

Odmah da se razumijemo: ništa se ne događa preko noći i sve je rezultat dugotrajnih procesa, a mi sad živimo njihove posljedice. To znači da veliku odgovornost za stanje u kojem se nalazimo snose strukture oko SDA već zbog same činjenice da su najduže barem formalno imale odgovornost i najveći dio vlasti. Dosta se govorilo, i uglavnom tačno, o katastrofalnoj kadrovskoj politici, o njihovom nemalom doprinosu kulturi korupcije koja je ugrađena u naš sistem.

 

 

 

No, u svoj opravdanoj kritici prethodnih vlasti nije se smjelo zaboraviti da su ključni generator svih tih problema ipak etnoiredentističke agenture u službi susjednih država, u čijoj zoni odgovornosti niti postoji stvarna demokratija, niti slobodni mediji, niti se može govoriti o bilo kakvom društvenom ili kulturnom pluralizmu. Uza sve mane i usprkos svim ogromnim greškama, oni dijelovi BiH koji nisu pod kontrolom HDZ-a i SNSD-a, a u kojima je najveću vlast imala SDA, gledano sa aspekta vrijednosti liberalne demokratije, neusporedivo su napredniji. To je svakako i zasluga prethodnih vlasti. I upravo ovdje vidim prvi problem Trojke: njeni propagandisti su prije izbora nametnuli tezu da je SDA ključni, ako ne i jedini problem ove države, te da će njenim skidanjem sve krenuti nabolje, i da će se SNSD i HDZ početi ponašati konstruktivno – “proevropski”. Kao što znamo, to je bila iluzija, dogodilo se suprotno od toga, a zahvaljujući ogromnim i nerazumnim ustupcima Trojke, ove dvije separatističke agenture su dodatno ojačale. Isto tako, u domenu odgovornosti Trojke nisu nestali ni korupcija ni kriminal, naprotiv. Umjesto obračuna s kriminalom svjedočimo raznoraznim spektakularnim hapšenjima političkih konkurenata, koja više djeluju kao igrokaz, ostajući neuvjerljiva i zbog jednostrane usmjerenosti pravosudnih instanci na kriminal samo u onim dijelovima države u kojima Bošnjaci čine većinu.

 

 

 

Već dugo se govori o potrebi stvaranja tzv. probosanskog političkog bloka. Imamo li potrebe za time i, ako imamo, kako bi on trebao biti politički definisan?

 

 

Mislim da bi uistinu moglo biti produktivno kad bi u prostoru između Trojke i SDA značajno ojačale političke snage koje nisu u potpunosti izgubile uvjerljivost i kredibilitet. Mislim da takva treća snaga, bila okupljena u nekom bloku, ili tek u postizbornoj koaliciji, koja bi bila jasno državotvorno orijentirana, vrijednosno proevropska, ali recimo bez snishodljivog odnosa prema stanom faktoru, trenutno ima historijsku šansu za veliki uspjeh.

 

 

 

Kako ocjenjujete aktuelnu međunarodnu poltiku prema Bosni i Hercegovini i njihovo djelovanje u proteklih godinu do dvije dana?

 

 

Jednim dijelom sam već odgovorio. Međunarodna zajednica, barem onaj dio otjelovljen u djelovanju EU i SAD, prema Bosni i Hercegovini vodi licemjernu politiku. S jedne strane, njihovim predstavnicima su puna usta evropskih vrijednosti, a istovremeno faktički podržavaju koncept diskriminatornog izbornog sistema, u kojem manjina treba vladati većinom, mijenjajući izborni zakon u izbornoj noći, suspendirajući ustav na jedan dan da bi njima poželjna opcija preuzela poluge vlasti, lobirajući protiv presuda Evropskog suda za ljudska prava, a za sve to vrijeme dopuštajući autoritarnoj Mađarskoj da širi svoj utjecaj na Balkanu.

 

 

 

Godinama su neki od predstavnika MZ govorili da je ruski faktor u BiH zanemariv, te da neki novinari i intelektualci pretjeruju kad upozoravaju na njega, da bi se onda nakon ruske invazije Ukrajine naprasno preobratili u velike protivnike ruske politike. Generalno, značajan dio međunarodne zajednice sudjeluje u stvaranju polukolonijalne situacije u Bosni i Hercegovini; na nas troše jeftine slatkorječive fraze o evropskoj budućnosti, istovremeno dopuštajući Srbiji i Hrvatskoj da nas politički konoloniziraju, dok zapravo pritom vjerovatno slijede vlastite tvrde interese, posebno tako što lobiraju u sferi ekonomije, u privatizaciji velikih kompanija, eksploataciji rudnih bogatstava ove zemlje. Nisu, međutim, oni krivi što to rade, krivi smo mi što im to tako olako dopuštamo.

 

 

 

 

DODIK JE DALEKO OD CILJA ALI MU SE PRIBLIŽAVA

 

 

Mnogo se govori o secesiji RS-a. Secesijom se i otvoreno prijeti. Slažete li se sa pojedinim ocjenama da se iza toga krije samo ucjena političkih partnera iz Federacije BiH za određene političke ustupke te da za praktičnu secesiju RS nema dovoljno snage.

 

 

 

Moguće je da Dodik trenutno nema snage da izvrši secesiju, ali istovremeno griješe svi oni koji smatraju da je taj secesionistički diskurs samo predstava za javnost ili pragmatičko sredstvo ucjene. On ima svakako i tu funkciju, ali njegova svrha je istovremeno i dugoročna, jer Dodik, koji jeste agent rusko-srpskog svijeta na Balkanu, i koji jeste nesporno predstavnik te politike dugog trajanja, priprema teren za secesiju na taj način što neprestanim ponavljanjem, sve radikalnijim istupima, apsurdnim blokadama, on želi postići efekat da se mi naviknemo na to, da se taj diskurs “normalizira”, te da većina građana, naposlijetku, iznutra, u svojoj svijesti, počne prihvaćati opciju disolucije Bosne i Hercegovine. Pojednostavljeno rečeno: Dodik, a i Čović, koji to radi na drugačiji način, žele onima koji se identificiraju sa ovom zemljom naprosto ogaditi Bosnu i Hercegovinu. Moramo reći da je, uz sadjejstvo nekih tobože probosanskih političkih i medijskih činilaca koji njeguju defetistički narativ, ostvario određene pomake na tom polju, ali je ipak još daleko od cilja.

 

 

 

Vrlo ste kritični i prema medijskoj sceni u BiH. U kakvom su stanju bh. mediji i kakva je medijska scena u BiH?

 

 

Upravo sam spomenuo to favoriziranje defetističkog narativa koji bih izdvojio kao fenomen za ovu priliku. Šta to znači: kritika negativnih pojava, koja se izražava u slobodnim medijima, svoj smisao bi trebala imati u tome da se građani potaknu na to da isprave nedostatke, poboljšaju svijet u kojem žive, počev od svog neposrednog okruženja, lokalne zajednice, pa do razine države. Međutim, vidimo da je efekt suprotan; građani se demotiviraju da nešto promijene, jer se kreira dojam da je BiH najgore mjesto za život, da smo prvaci u svim zamislivim negativnostima, u korupciji, zagađenju zraka, da smo totalni gubitnici, te da je, na kraju krajeva, stanje zapravo nepopravljivo, izuzev ako se ne dogodi neka revolucija ili kataklizma, ili ako neki kolonijalni upravitelj ne preuzme uzda u svoje ruke, te, sljedstveno tome, iz toga proizlazi zaključak za ovu zemlju ne vrijedi ni boriti odnosno da je najbolje otići. Takva fatalistička percepcija, koja dobro korespondira s koloniziranom sviješću, o kojoj smo maloprije govorili, ne ostavlja prostor za djelovanje. Naši mediji u njenom kreiranju snose veliku odgovornost.

 

 

 

Kao univerzitetski profesor sigurno ste dobro upućeni u problematiku visokog obrazovanja u BiH. U kakvom je stanju visoko obrazovanje u BiH? Da li pomaže mladim ljudima da prevladaju izazove sa kojima se naše društvo susreće?

 

 

Velika greška je napravljena prije mnogo godina kad je bez jasnih kriterija licenciranja dopušteno osnivanje privatnih univerziteta krajnje sumnjivog karaktera. Poznato je da su se na takvim ustanovama školovali mnogi kadrovi raznoraznih političkih usmjerenja. Mnogi koji danas kreiraju politiku u sferi visokog obrazovanja stekli su svoje diplome doslovno na livadi, pa onda možete i sami zamisliti kakva je njihova vizija visokog obrazovanja. Osim toga, kod mnogih mladih ljudi je tako stvorena fatalna predstava da je moguće preko noći steći diplomu i uspjeti u životu, bez mnogo truda i ulaganja.

 

 

Državni univerziteti se u svemu tome nisu najbolje snašli, pa su se, s jedne strane, počeli prilagođavati dubioznim kriterijima privatnih univerziteta, a s druge strane su do apsurda produbili birokratizaciju koja je ekstremno suzila prostor za inovaciju i proaktivno djelovanje, pa su i kolege i institucije unutar univerziteta u toj šumi paragrafa i zakona koji se neprestano mijenjaju uvijek u strahu da ne naprave neki prekršaj. Rezultat je održavanje statusa quo i stagnacija. A u teroru sveopće metrifikacije, gdje je sadržaj uglavnom sveden na ispraznu formu i statistiku, smisao znanstvenog istraživanja i učenja kao i ideja znanja se sve više gube.

 

(SB)

(60)

UNIVERZITETSKI PROFESOR VAHIDIN PRELJEVIĆ ZA “SB”: “Značajan dio naše političke elite pati od duboko usađenog kompleksa niže vrijednosti u odnosu na Beograd i Zagreb!”