Svrha Bulajićeve posjete redakciji „Slobodne Bosne“ bila je da me blago zamoli da ukoliko sam u prilici utječem na pisce Abdulaha Sidrana i Nedžada Ibrišimovića da prihvate njegovu ponudu da budu (ko)scenaristi njegovog budućeg filma.

 

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

„Gospodine Predsjedniče, Vama je vjerovatno poznato da sam ja tokom svoje višedecenijske filmske karijere upoznao mnoge svjetske državnike, sa nekim od njih bio i prijatelj. Nemojte mi zamjeriti što sam sentimentalno vezan za Josipa Broza Tita, i što mi je on na prvom mjestu, neprikosnoven.

 

 

 

Vas bih stavio na drugo, ili treće mjesto, rame uz rame sa Wiliem Brandtom, koji je, također, bio veliki državnik i demokrata“.

 

 

 

Prema svjedočenjima nekoliko osoba, ovim se riječima Veljko Bulajić, proslavljeni filmski režiser koji je jučer umro u Zagrebu, dvije godine nakon rata, obratio Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Predsjedništva BiH u njegovom kabinetu. Bio je to njihov prvi susret, a prema tvrdnjama nekih od aktera tih događaja, do kraja njihove suradnje imali su još 4-5 razgovora.

 

 

 

SLAVNI REŽISER JE U NAŠEM GRADU

 

 

Bulajić je 1998. godine došao u Sarajevo sa planom da snimi film o ratnom užasu, četvorogodišnjoj opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine, patnji njegovih građana i herojskom otporu branitelja Sarajeva. Bulajić je u jugoslovenskoj kinematografiji, iako je snimio znatan broj „mirnodopskih“ ostvarenja, ipak bio napoznatiji kao autor istorijskih ratnih epopeja, među kojima se izdvajaju dva klasika, „Kozara“ i „Bitka na Neretvi“, oba snimana u Bosni i Hercegovini.

 

 

 

Bulajić, Crnogorac koji je djetinjstvo proveo u Sarajevu i kasnije često boravio u ovom gradu (autor je i filma „Sarajevski atentat“), bolje od svih filmskih stvaralaca znao je da je svaka ambicija te vrste direktno povezana sa tzv. „političkom voljom“, odnosno spremnošću vlasti da udovolje njegovim autorskim i produkcijskim zahtjevima. U konkretnom slučaju, njegove namjere da snimi film “Sarajevo“ prva adresa je nepogrešiva odbrana, bio je to Alija Izetbegović, jedina osoba u Sarajevu čija je podrška značila da bi se ta ambicija mogla oposliti. U tom smislu je prvi susret sa Izetebegovićem, na koji je Bulajić došao sa režiserom Bakirom Tanovićem, direktorom produkcijske kuće „Bosna film“, bio vrlo uspješan.

 

 

 

Bošnjačkom lideru je imponiralo slatkorječivo laskanje i komplimenti koje mu je uputio žovijalni filmski režiser ozbiljne reputacije, ugleda i iskustva. „Opsada Sarajeva, tragedija kroz koju su prolazili njegovi stanovnici, hrabrost i herojstvo njegovih građana i branitelja je velika tema kojak zaslužuje isti takav film.

 

 

 

Veljko Bulajić (Foto: Arhiv)

 

 

 

Taj film će svakako neko da snimi, pa mislim da bi bilo dobro, pa i pravedno da ga snimimo ovdje, našim snagama i sredstvima“. Ovo je ukratko bio sukus Bulajićeve „udice“ koju je bacio Izetbegoviću, a ovaj se, suprotno njegovom kolebljivom karakteru, spremno i relativno brzo „upecao“ na nju.

 

 

 

Sa Veljkom Bulajićem sam se tokom njegovog višemjesečnog boravka u Sarajevu sreo samo jednom. Posjetio me u redakciji, pretpostavljam na sugestiju producenta Bakira Tanovića, koji me neposredno pred rat angažirao na nekim filmsko-propagandnim tezgama. Tanović je, također, neposredno pred rat velikodušno ustupio nekoliko prostorija „Bosna filma“ redakciji „Slobodne Bosne“ kada smo bili prisiljeni pobjeći od hohštaplersko-nepoštenog prethodnog izdavača i njegovog šefa Adila Kulenovića.

 

 

 

Svojevremeno je veliki hrvatski publicista Veseljko Tenžera, pišući o jugoslovenskom nogometu 80-ih godina prošleg stoljeća, njegovog najvažnijeg čovjeka Miljana Miljanića nazvao „Veljkom Bulajićem jugoslovenskog nogometa“. Nije Miiljanića i Bulajića povezivalo samo njihovo crnogorsko porijeklo i nesumnjiva harizma koju su posjedovali, nego i niz drugih karakterno-poslovnih crta. I jedan i drugi su bili daroviti manipulatori, sugestivni demagozi, ali ljudi od velikih poteza, koji su dostigli vrhunce u poslovima kojima su se bavili: Miljanić je bio trener „Real Madrida“, a Veljko Bulajić je sa „Bitkom na Neretvi“ bio prvi jugoslovenski režiser čiji je film nominiran sa „Oscara“.

 

 

 

UMJESTO DUBROVNIKA-SARAJEVO?

 

 

Svrha Bulajićeve posjete redakciji „Slobodne Bosne“ bila je da me blago zamoli da koliko sam u prilici utječem na pisce Abdulaha Sidrana i Nedžada Ibrišimovića da prihvate njegovu ponudu da budu (ko)scenaristi njegovog budućeg filma. Bilo mu je puno važno da oko svog projekta okupi dvojicu vodećih bosanskih pisaca, koji su, pri tom, neposredno na svojoj koži osjetili strahote minuloga rata. Mislim da je i tokom razgovora sa Izetebegovićem najavljivao tu mogućnost, što je svakako doprinijelo da dobije zeleno svjetlo, odnosno početni novac za pripreme/predprodukciju filma. Kazao sam Bulajiću da precjenjuje moj utjecaj kod dvojice pisaca, i da on (utjecaj) uopće ne postoji. Nisam mu, međutim, kazao da sam o eventualnoj suradnji na Bulajićevom filmu „Sarajevo“ od Sidrana čuo ozbiljnu rezerviranost i skepsu. Pored toga, Sidran je u to vrijeme radio na scenariju za film kojeg su mu naručili francuski producenti. Od toga filma na koncu nije ispalo ništa, osim što je od jedne sekvence tog scenarija beogradski reditelj Stefan Arsenijević snimio kratki igrani film „Atorzija“ koji je bio jedan od pet kandidata za nagradu Oscar za najbolji kratki film.

 

 

 

Nedžad Ibrišimović je u to vrijeme bio zaokupljen nekim privatnim obavezama i planovima zbog kojih je više vremena provodio u Tuzli nego u Sarajevu. Veljko Bulajić je u vrijeme boravka u Sarajevu imao preko 70 godina, ali to nije utjecalo na njegove gigantske ambicije, niti umanjilo stvaralačku strast i fanatičnu energiju.

 

 

 

Teško mi se sjetiti od koga sam tih mjeseci čuo, vjerovatno od nekog od hrvatskih novinarskih kolega, da je Bulajićev scenarij „Sarajevo“, zapravo prepravljeni, „abartovani“ tekst njegovog scenarija kojeg je prvobitno namjeravao snimiti o opsadi i odbrani Dubrovnika. Navodno je sa tom idejom obilazio i kabinet Franje Tuđmana, ali ovaj nije bio impresioniran režiserom koji je bio ne samo ikona nego i apologeta prethodnog režima, autor partizanskih filmova, pa i posljednjeg intervjua sa Josipom Brozom. „Sve je u ovom tobože novom Veljkovom scenariju isto kao i onom u izvornom „dubrovačkom“ , osim topografije: tamo gdje je bio Srđ, sada je Žuč, bombardovanje Straduna je zamijenjeno granatiranjem Ferhadije…“, rečeno mi je.

 

 

 

Međutim, debakl filma „Sarajevo“ nije se desio zbog scenarija i scenarista. On je propao iz istih onih razloga koji su u početku Veljku Bulajiću išli na ruku: o politici je bilo riječi, naravno.

 

 

 

Naredbom Alije Izetbegovića za prvu fazu u produkciji filma osigurano je milion i po maraka. Sredstva su osigurala javna preduzeća kojima je upravljao odabrani ansambl Stranke demokratske akcije, kao i lokalne vlasti iz svojih budžeta. Formiran je i Umjetnički savjet filma, neka vrsta kontrolno-cenzorskog organa na čijem je čelu bio Haris Silajdžić. Lider tek osnovane Stranke za BiH i sam je imao megalomanske filmske ambicije. Silajdžić je bio autor sinopsisa (3-4 stranice teksta) pod naslovom „Egzodus“ posvećen progonu Jevreja iz Španjolske i njihovom dolasku u Bosnu i Hercegovinu u 15. stoljeću.

 

 

 

Na večeri kojoj sam prisustvovao u jednom baščaršijskom restoranu Silajdžić je pokušavao zainteresirati i nagovoriti Abdulaha Sidrana da raspiše scenarij za „Egzodus“ čemu se nedavno preminuli pisac učtivo opirao. Haris je pominjao da je o tom svom projektu razgovarao sa slavnim holivudskim producentrom, Oskarovcem Brankom Lustigom, koji se navodno bio spreman uključiti . Tvrdio je i da je „njegov“ diplomata Sven Alkalaj u Americi našao financijere koji su bili spremni uložiti enorman novac u realizaciju toga filma.

 

 

 

Naravno, od toga naposljetku nije bilo ništa. No, nije isključeno da je Silajdžića i Branka Lustiga povezao Veljko Bulajić u vrijeme dok je boravio u Sarajevu pripremajući svoj film.

 

 

 

VELJKO NEVOLJA

 

 

No, stvari sa produkcijom filma „Sarajevo“ se „uozbiljila“, ili je bolje reći-zakomplicirala kada je u cijeli projekat uključen/oktroiran Muhamed Šaćirbegović, bivši ministar vanjskih poslova BiH i diplomata u kojeg je Alija Izetbegović imao najveće povjerenje budući da je riječ o sinu njegovog mladomuslimanskog prijatelja, Nedžiba Šaćirbegovića. On je, Izetbegovićevom voljom, a na kao izbor Veljka Bulajića, pa čak ni Silajdžića kao predsjednika Umjetničkog savjeta, određen da za budući film „Sarajevo“ lobira među američkim filmskim establishmentom. I ranije je Šaćirbegović pokazivao afinitet prema lobiranju kod afirmisanih svjetskih umjetnika za „našu stvar“, kakav je bio slučaj sa Bonom Voxom, liderom irske grupe „U2“ . Bono je, najviše zahvaljujući prijateljstvu sa Šaćirbegovićem, nakon beskompromisne podrške BiH tokom rata, odmah po njegovom završetku održao grandiozan koncert u Sarajevu.

 

 

 

„Ko ne zna tehnologiju Izetbegovićevog vladanja i manipuliranja kadrovima ne može razumjeti zašto je on u jednom trenutku odlučio uključiti Muhameda Šaćirbegovića, osobu koja je ostavkom u Daytonu završio svoju diplomatsku karijeru“, kaže jedan moj sugovornik koji je posredno bio uključen u pripreme za Bulajićev film. On dalje objašnjava: „Izetbegović nikada nije dopustio samo jednom svom suradniku da vodi neki posao, uvijek je uz njega uključivao i nekog drugog. Po mogućnosti nekoga ko je u lošim odnosima sa onim prvim. Takav je bio slučaj sa Harisom i Šaćibegovićem, koji se nikada nisu podnosili, a njihovu konfronataciju je znalački koristio“.

 

 

 

Šaćirbegović je u Americi u Bulajićev projekat uključio Wesleya Clarka Juniora, sina tadašnjeg američkog generala i zapovjednika NATO Saveza, predstavljajući ga kao iskusnog režisera sa brojnim vezama u filmskom svijetu.

 

 

 

Magazin „Dani“ je tada objavio da su Šaćirbegović i mlađi Clark potrošili više od pola miliona maraka namijenjenih pripremi filma „Sarajevo“ bez obrazloženja na šta su ti novci utrošeni. Bulajić je zatražio da se formira komisija koja će to istražiti, kao i da mu se objasni kakva je stvarna uloga i koje ovlasti ima Clark. Režiser tada za medije kaže da je njegov tim na preprodukciju potrošio 830 hiljada maraka te da ne zna gdje je otišlo preostalih skoro 700 hiljada od milion i po koje im je „odobrio Alija Izetbegović“.

 

 

 

Veljko Bulajić (Foto: Arhiv)

 

 

 

Veljko Bulajić zatražio je da o svim ovim problemima razgovara sa Alijom Izetbegovićem, što tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH prihvata. Bio je to ujedno i njihov posljednji, oproštajni razgovor koji je vođen vrlo nervozno i bez dotadašnjeg učtivog respekta među njima. Prema tvrdnjama jednog od učesnika, Bulajić je tražio od Izetbegovića da ga podrži u vezi sa nastalom krizom u produkciji izazvanom ulogom tandema Šaćirbegović-Clark. „Alija je rekao da se on ubuduće neće baviti njegovim filmom i na kraju izrekao nešto što mislim da je ključ cijelog problema: „Konačno, ja se uopće ne pojavljujem u tom Vašem filmu“, kazao je Bulajiću“.

 

 

 

Alija Izetebegović je tako priznao ono o čemu se tih mjeseci uveliko spekuliralo: da očekuje od Bulajića da ovaj na filmskom platnu ovjekovječi (i proslavi!) njegovu ulogu i doproinos u odbrani Sarajeva, da se bošnjački lider nadao da će tako dobiti svojevsrni celoloidni spomenik svojoj historijskoj ulozi“! Bulajić je od početka govorio da će u budućem filmu prema Izetbegoviću režiserski postupiti kao prema Josipu Brozu Titu u „Bitki na Neretvi“: zaobići će ga.

 

 

 

DA TE NEMA, ALIJA?

 

 

Jedan od ljudi koji su sudjelovali u preprodukcijskim poslovima tijesno surađujući sa Bulajićem, kasnije je kazao ovom novinaru: „Ja sam Veljku od početka govorio da od Alije Izetebegovića traži 20 miliona maraka i da mu kaže da će pola od tih para otići za honorar nekoj velikoj holivudskoj zvijezdi koju će angažirati da u filmu glumi Aliju. Ubijeđen sam da bi u tom slučaju za novac ne bi bilo zime“!

 

 

 

Veljko Bulajić je u filmskoj industriji poznat po praksi da neumjereno troši budžet te da kada počne snimanje od producenata neprestano tražio nove i nove financijske „injekcije“. Najbolji primjer za te je njegov filmski ep „Veliki transport“ sniman 80-ih godina u Vojvodini u koji je „ulupano“ toliko novca da je fianancijski uništio producentsku kuću koja ga je financirala. Također treba reći da je među sarajevskim filmskim radnicima, redateljima poglavito, stvoreno neprijateljsko raspoloženje prema Veljku Bulajiću, njegovom projektu, ali onima koji su ga podržavali. Dok za filmove nove generacije filmadžija, Dine Mustafića, Danisa Tanovića, Pjera Žalice, Jasmile Žbanić, Srđana Vuletića, Ahmeda Imamovića…nije bilo ni para ni interesa, Bulajić će svojim skupim spektaklom isprazniti sve budžete, jedinstveni su bili sarajevski režiseri.

 

 

 

Uglavnom, nakon što je na najvišem mjestu odlučeno da se daljnje financiranje filma „Sarajevo“ obustavlja, produkcijska kuća „Bosna Film“ prekida sve poslove na tom projektu, a Veljko Bulajić u tišini odlazi iz Sarajeva, razočaran, ali ne i obeshrabren. Nije potrebno konstatirati da nikada niko nije odgovarao za kriminalno razbacivanje javnim novcem jer je to ubičajena praksa sarajevsko-bošnjačke političke elite.

 

 

 

Uskoro je u Hrvatskoj, kada je na čelo države došao Stipe Mesić, sa kojim se naravno sprijateljio, Veljko Bulajić dobio podršku za svoj novi film „Libertas“. Imao je planove i da režira u Crnoj Gori čijeg je lidera Mila Đukanovića glasno podržao tokom referenduma o nezavisnosti ove zemlje, a kasnije i na redsjendičkim izborima.

 

 

 

SUKOB SA KUSTURICOM

 

 

U vrijeme onog našeg jedinog razgovora, u jesen 1998. godine, bila je aktuelna tužba Veljka Bulajića protiv režisera Emira Kusturice. U filmu „Undegraund“ za kojeg je dobio Zlatnu palmu u Cannesu Kusturica je jednog režisera koji snima režimski, partizanski film nazvao Željko Bulajić, što je bila jasna asocijacija na Bulajića. Ne znam da li je ikada došlo do te tužbe, niti gdje bi uopće Bulajić mogao tužiti svog mladog kolegu. Za kojeg je, kako je tvrdio lobirao na filmskom festivalu u Veneciji da dobije nagradu za najbolji debitantski film, što je, naravno, nemoguće bilo provjeriti i spada u samorazumljiv repertoar Bulajićevih mitova.

 

 

 

„Nema šanse da ja (vlast)molim za film kao Veljko Bulajić“, rekao je prije pet godina beogradskim studentima Emir Kusturica. U danu u kojem je umro Bulajić objavljena je agencijska vijest da se Emir Kusturica u Moskvi sastao sa ruskim diktatorom Vladimirom Putinom. Sastanak je, navode mediji, iskoristio da od njega zatraži financijsku podršku za filmsku trilogiju koju planira snimiti po motivima nekolicine ruskih književnih klasika. Putin je njegovu ideju ocijenio „zanimljivom“ i rekao da „da o njoj vrijedi razgovarati“…

 

 

 

I Bulajić i Kusturica su djetinjstvo proveli u Sarajevu, obojica su se voljeli družiti sa vlastrodršcima, s tim da je Veljku, sidranovski rečeno, nekako bila draža sarajevska /zagrebačka/podgorička.. torta, nego moskovska „vanago/ izmet…

 

(SB)

(137)

UZ ODLAZAK VELJKA BULAJIĆA (1928 – 2024): Nikad ispričana priča – Kako je propao Bulajićev ratni spektakl „Sarajevo“ i gdje je isparilo „Alijinih” milion i po maraka?