Doktoricu Fatimu Dautbašić Klempić, 11. juli je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koje će preživjeti Marš smrti.
Za Srebrenica TV podijelila je sjećanja na pad Srebrenice.
U neka doba, mi smo shvatili da će Srebrenica pasti. Toga smo mi već oko 10, 11 sati postali svjesni ujutro, i ovaj, onda smo se dogovarali šta da radimo sa ranjenicima, jer nismo mogli dozvoliti da se ponovi Vukovar, da naši ranjenici budu zatečeni u našoj bolnici i da budu masakrirani. Doktor Ilijaz je tražio od našeg Štaba da nam se pošalju neki kamioni kojima bi se ranjenici prebacili u UNPROFOR.
I uspjeli smo mi dobiti dva takva kamiona na koje smo stavili sve naše ranjenike, znači, ispraznili bolnicu. I doktor Ilijaz je otišao s tim ranjenicima i s tim kamionima na kapiju UNPROFOR-a Odgovor Holandskog bataljona jeste bio da oni nemaju uslove da prihvate toliki broj ranjenika, jer oni njih nemaju gdje”, pojašnjava Fatima.
Kaže da u takvoj situaciji nisu imali izbora.
Oni su njih morali prihvatiti i toga je doktor Ilijaz bio svjestan i on je insistirao na tome i na kraju su oni rekli da, ako UNPROFOR neće dobrovoljno prihvatiti naše ranjenike, da će oni provaliti kapiju i ostaviti naše ranjenike njima u dvorištu. I tek tad su kapije otvorene i tek tad su oni primili naše ranjenike. I uz ranjenike je otišao dio medicinskih sestara”, prepričava.
Preostali dio medicinskih sestara i tehničara, te nekoliko ljekara su u tom momentu odlučili da moraju napustiti bolnicu, jer je Vojska RS-a već bila na ulazu u grad.
Mi smo nabrzinu stavili u jednu torbu nešto lijekova, minimum neke odjeće. Ja se ne mogu sjetiti, neku presvlaku sam uspjela staviti u tu jednu torbu. Međutim, stižu glasnici koji govore da su četnici kod autobuske stanice. To je na dvije do pet minuta hoda od nas. Znači, već su oni ušli u grad, a mi smo još tu, mi još ništa nismo odlučili, mi još ništa nismo uradili da se spasimo”, dodaje.
U tom trenutku čuje povike ljudi ‘hajmo samo izaći iz grada’, spontano nastaje kolona.
Kad smo izašli iz Srebrenice, još uvijek je bilo govora o tome da će se desiti ti napadi iz zraka. Narednih nekoliko dana kad smo, tu noć kad smo izašli iz Srebrenice, mi smo uspjeli doći samo do Jaglića. I tu je već bilo i granatiranja. I tu je već bilo mrtvih. Ja sam u tom predjelu izgubila brata, jer smo se razdvojili i to je bio još jedan moj dodatni strah da ga više ne mogu naći u toj gomili ljudi – dodaje.
Njen najveći strah je bio da će pasti, zaspati, izgubiti ljude za kojima je pratila put.
Kad smo došli u Nezuk, jednostavno, kad smo prošli tu Baljkovicu i kad su nam rekli da se nalazimo na slobodnoj teritoriji, to je meni bilo nešto što je nevjerovatno. Ja sam i dalje imala taj neki strah u očima i osvrtala se oko sebe sve dok nismo došli do prvih kuća i dok nisam ugledala te žene u dimijama koje dijele kafu i čorbu. I dok nisam ugledala moje kolege koji su došli da pomognu na prihvatu ranjenika.
Čak ni u tom momentu, iako smo im sami bili užasno iscrpljeni i prestrašeni, mi koji smo ljekari, mi koji smo medicinsko osoblje nismo mogli da se prepustimo svom oporavku. Ta kafa koju smo nabrzinu popili i to što smo pojeli, ovaj, tanjir čorbe je bilo dovoljno da se malo okrijepimo i smo i tu čak, u toj situaciji imali puno tih naših ranjenika koji su pristizali i koje smo mi prepoznavali, ljude koje smo pratili tokom puta.
Mi smo im pritrčavali i pomagali, pridržavali infuzije, previjali i dalje, jer jednostavno to je nešto što je usađeno u našu srž, da mi svoje vrijeme više dajemo drugima nego sebi”, zaključuje svoju priču doktorica Klempić.
(Hayat)
(890)