Vučić je pokušao prevariti zapad, slijedi neugodan odgovor

U međunarodnim odnosima postoji jedno nepisano pravilo: uspjeti u dovođenju nekoga u zabludu, obmanjivanju ili podvaljivanju neistine jednako je opasno kao i ne uspjeti u tome.

Ako prevareni naknadno otkrije podvalu, dozvoljena je upotreba retorzije ili uzvraćanje prevarene strane prevarantu striktnom primjenom normi međunarodnog prava. I u drugom slučaju, ako prevarant ne uspije prevariti drugu stranu, također je dozvoljena upotreba retorzije.

Posebno je opasno kada se prevarom služe najviši dužnosnici malih subjekata međunarodnog prava u odnosu prema velikim subjektima, bilo da je riječ o državama ili međunarodnim organizacijama.

Takav stepen neodgovornosti prema vlastitom narodu i njegovim temeljnim interesima te, naravno, i prema široj međunarodnoj zajednici, imajući na umu obim i intenzitet moguće retorzije, mogu pokazati samo potpuni diletanti. Upravo je srbijanski predsjednik Vučić svojom primitivnom, neukom i autokratskom politikom u labirint retorzije Zapada uspio ponovo uvući građane Srbije. O čemu je zapravo riječ?

Šta je Zapad očekivao od Vučića?

Nakon disolucije državne arhitekture Balkana devedesetih godina prošlog stoljeća te nastavka njenog preslagivanja u prvom desetljeću ovog (obnova državnosti Crne Gore i proglašenje neovisnosti Kosova na referendumu koji Srbija nije priznala), Srbija se, kao najveća država regije, našla pred histoijskim izborom. Dvije su opcije – postati kredibilan čimbenik stabilnosti i progresa ovog dijela svijeta prihvatanjem standarda i načela moderne civilizacije, vidljivih prije svega u dosezima Europske unije (unatoč svim problemima i limitima koji je opterećuju), ili ostati zarobljena u retrogradnim idejama i politikama, mitomaniji i megalomaniji, piše Boris Vukotić za Index.

Zapad je od Vučića očekivao, prije svega, otklon od velikosrpskih, nacionalističkih agendi kao temeljnih razloga koji su, uz druge manje značajne, uvjetovali krvavu tragediju iz 90-ih. Potom izgradnju suštinski demokratskog društva razvojem pravne države i vladavine prava, poticanje i zaštitu univerzalnih ljudskih prava i sloboda te zalaganje za jednakost ljudi pred zakonom.

Očekivanja su, možda, bila i prevelika

Nakon ovih temeljnih principa koji bi Srbiju usmjerili ka Evropskoj uniji i Zapadu, od Vučića se očekivala i uspostava održivih relacija s vlastima u Prištini, što bi u konačnici vodilo normaliziranju odnosa te eventualnom priznanju kosovske neovisnosti “kad za to dođe vrijeme”. Također, Sjedinjene Države i Evropska unija strpljivo su čekali da Vučić napravi otklon od ruskih destruktivnih agendi namijenjenih Zapadnom Balkanu u cilju izazivanja nestabilnosti i tenzija što dalje od njezinih rubnih linija prioritetnih interesa. Uz to su projicirali da bi Vučić mogao postati glavni garant stabilnosti i sigurnosti ovog dijela Evrope, imajući u vidu veličinu Srbije u odnosu na susjede te činjenicu da srpski narod, u manjem ili većem postotku, živi u svim državama regije.

Za uspješno implementiranje i monitoring politike Zapada prema Vučiću izabrana je Njemačka. Ništa čudno ako se ima u vidu krajnje negativan odnos srpskog naroda prema, na primjer, Sjedinjenim Državama, ali i Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon spornog bombardovanja SRJ bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a.

Pravno-logička konstrukcija kako NATO i Sjedinjene Države nisu prekršili Povelju UN-a i međunarodno pravo zračnim napadima na SRJ – jer su srpska vojska i policija u tadašnjoj južnoj pokrajini činile ratne zločine i zločine protiv čovječnosti definirane kao akti ERGA OMNES (u međunarodnom pravu “zločini protiv svih”, odnosno protiv općeprihvaćenih načela civiliziranih naroda) pa su dale legitimitet i legalitet organizaciji (NATO-u), a ne pojedinačnoj državi (što bi bilo kršenje člana 2 (4) Povelje UN-a) da provede napade – nije nikada prihvaćena kao kredibilna ni u Srbiji, ali ni od priličnog broja teoretičara i praktičara međunarodnopravne nauke diljem svijeta.

Šta je Vučić isporučio Zapadu?

Umjesto očekivanih i obećanih agendi i rezultata, Vučić je zapadnim partnerima koji su, primjera radi, od 2003. zaključno s 2022. godinom ubrizgali u finansijski sitem Srbije više od 3.6 milijardi eura bespovratnog ili “poklonjenog” novca kroz različite programe podrške, isporučio na unutršnjem planu svoju autoritarnu, nedemokratsku, nekontroliranu i neograničenu vlast. To se očituje namještanjem i krađom izbora, nezakonitom kontrolom pravosuđa, sigurnosnih službi i medija, maltretiranjem neovisnih novinara i kritički nastrojenih intelektualaca te korupcijom i kriminalom neviđenih razmjera.

U vanjskoj politici Vučić je neumoljivo radio na destrukciji i destabiliziranju regije, upravo suprotno od onog što su partneri sa Zapada od njega očekivali. Lansirao je projekt srpski svet, doveo u pitanje karakter masakra u Srebrenici, nazivajući ga velikim zločinom, ali ne i genocidom, kako je presuđeno pred međunarodnim tribunalima, kršio standarde definirane Daytonskim mirovnim sporazumom, vodio bitke na izborima za Budvu i Nikšić u Crnoj Gori, otvoreno finansijski i logistički podržavajući svoje eksponente u zemlji, te tako opstruirao demokratske procese u nastojanju blokiranja crnogorskih pristupnih pregovora s EU. U konačnici, izložio je i nastavlja izlagati ruglu kolektivni Zapad grotesknom istragom pravosudnih organa (pod njegovom direktnom kontrolom) terorističkog napada u mjestu Banjska na sjeveru Kosova.

Njemačka je dobila novi zadatak

Naravno, prevareni Zapad ima pravo na retorziju prema petparačkom prevarantu (kojem zbog diletantske politike, izgleda, sve manje vjeruju i u, barem formalno, paternalistički nastrojenom Kremlju), i to striktnom primjenom normi međunarodnog prava. Za anuliranje učinaka Vučićeve politike u regiji izabrana je opet Njemačka. A Nijemci su poznati kao ljudi koji ne vole gubiti vrijeme.

Kao reakciju na murale osuđenih ratnih zločinaca u Beogradu – zbog kojih se pred srbijanskim sudovima osuđuju građanski aktivisti koji im se protive, a ne oni koji su ih naslikali ili nahuškali na slikanje – Njemačka je zajedno s Ruandom (kasnije su se pridružile i druge zemlje partneri) Općoj skupštini Ujedinjenih naroda proslijedila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Rezolucijom o kojoj se trebalo raspravljati 2. maja ove godine (prema posljednjim informacijama, rasprava je odgođena za sjednicu OS-a UN-a nakon 6. maja zbog slanja osnovnog teksta na reviziju) osuđuje se negiranje genocida te veličanje ratnih zločinaca, dok se države članice UN-a potiču na “čuvanje sudski utvrđenih činjenica kroz obrazovne sisteme radi sprečavanja revizionizma i ponavljanja genocida”.

Iako njemački posmatrači ističu da je inicijativa za Rezoluciju rezultat dugogodišnjeg lobiranja srebreničkih udruženja koja čuvaju uspomenu na žrtve genocida te da je “zapravo riječ o pokušaju njenog ponovnog usvajanja nakon što su je 2015. godine blokirali saveznici Srbije u Vijeću sigurnosti UN-a”, postavlja se opravdano pitanje zašto se drugi pokušaj usvajanja ovog dokumenta pokreće baš sada, nakon punih devet godina. Naravno, odgovor se nameće sam po sebi.

Riječ je o retorziji Zapada prema prevarantu.

Cijeli tekst pročitajte na Index.hr.

(297)