„…platila visoku cijenu.“

 

 

Tekst prenosimo sa portala splitske Slobodne Dalmacije.

 

 

Piše: Zoran Šagolj

 

 

O sukobu predsjednika Republike Hrvatske i ministra obrane, koliko on utječe na borbenu spremnost Oružanih snaga, o sve učestalijem zveckanju oružjem u najbližem hrvatskom susjedstvu, kao i o naoružavanju regije, razgovarali smo s dr. sc. Robertom Barićem, jednim od naših vodećih analitičara o pitanjima vanjske i sigurnosne politike i predavačem na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Je li slučaj koji se otvorio umirovljenjem jednog ipak nižerangiranog časnika, brigadira Elvisa Burčula, ustvari dokaz višegodišnjega kaosa na relaciji Pantovčak – Banski dvori u pogledu zapovijedanja Hrvatskom vojskom?

 

 

Točno. Sada vidimo posljedice dugogodišnjeg zanemarivanja pitanja odnosa predsjednika Republike i Vlade u pogledu zapovijedanja Oružanim snagama Republike Hrvatske. Korijen ovog problema leži u situaciji nastaloj promjenama Ustava 2000. godine, kada je polupredsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim. Stjepan Mesić je pri tome izborio zadržavanje značajnih ovlasti predsjednika Republike na području vanjske politike, zapovijedanja OS RH te imenovanja čelnika obavještajnih službi. Nakon toga trebalo je donijeti zakonski akt kojim bi se precizno regulirao odnos između predsjednika Republike i ministra obrane, te položaj načelnika Glavnog stožera. To je nužno zbog ispreplitanja ovlasti, jer su obojica istovremeno odgovorna i jednoj i drugoj strani. To nije učinjeno i ovaj je problem ostao otvoren.

 

 

Za vrijeme Mesićeva mandata je u pogledu nadležnosti nad vojnim sustavom u odnosu s Vladom uspostavljena ravnoteža koja je omogućila uspješnu suradnju. Tome su pridonijela dva čimbenika. Prvi je postojanje jasno definiranog cilja vanjske i sigurnosne politike – postizanje hrvatskog članstva u NATO-u, koje je usmjeravalo predsjednika i premijera na suradnju, a ne na konfrontaciju. Drugi je bila uloga Ureda predsjednika kao nadzornog korektiva nad obrambenim sustavom. Ured je sudjelovao u donošenju ključnih odluka o razvoju sustava. Umjesto sukobljavanja, nastojao se postići kompromis. Tako je između premijera i predsjednika uspostavljena konzultacija u pogledu odabira ministra obrane, a postojanje neslaganja – koje je bilo vidljivo između Mesića i tadašnjeg ministra obrane Berislava Rončevića – nije se vidjelo u njihovoj međusobnoj komunikaciji.

 

 

Uloga Ureda predsjednika kao nadzornog korektiva ubrzo je nestala za vrijeme mandata Ive Josipovića i više nikada nije obnovljena. Uspostavljena ravnoteža nestala je zbog promjene Zakona o obrani koju je 2013. godine, za vrijeme Milanovićeve vlade, inicirao ministar obrane Ante Kotromanović. Time je ministar obrane dobio ovlasti upravljanja Oružanim snagama u miru, čime su smanjene ovlasti predsjednika. To je izazvalo sukob Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović 2015. godine u pogledu donošenja odluke o održavanju vojnog mimohoda. Zatim je došlo do izdavanja zapovijedi vojnim zapovjednicima uz zaobilaženje načelnika, što je činio Damir Krstičević kao ministar obrane. Time je zacrtan put koji je doveo do sadašnjeg sukoba.

 

 

Je li predsjednik države iskoristio pogrešan povod da uđe u rat s ministrom obrane, a time i Vladom oko vojnih ingerencija?

 

 

„Iza ovog sukoba krije se zapravo jedno veće pitanje koje se konstantno zanemaruje. To je činjenica da Republika Hrvatska nema definirane ciljeve vanjske i sigurnosne politike nakon ulaska u NATO i EU (kako ćemo djelovati na obrambenom području u obje organizacije), a time i osnove za definiranje uloge vojne komponente nacionalne moći. Sljedeći je problem nepostojanje općeg koncepta razvoja sustava nacionalne sigurnosti, kao ni koncept razvoja obrambenog sustava. Ne postoji ni nova vojna strategija, a nikada nije donesena ni vojna doktrina OS RH koja definira način upotrebe Oružanih snaga. Iz svega toga proizlazi da ne postoji ni djelotvoran proces obrambenog planiranja. To su pitanja na koja treba dati odgovor, a kroz traženje rješenja trebalo bi konačno precizno definirati i pitanje ovlasti predsjednika države na području obrane.

 

 

Pokazuje li sve što se događa posljednjih dana da u vojsci postoji podjela na “vaše i naše”, slična onoj kakva je bila na djelu 90-ih godina s časnicima pristiglima iz JNA i onih poniklih u ratu?

 

 

Malo je vjerojatno da će tekući sukob prerasti u opću podjelu pripadnika vojske. Uostalom, i ova prijašnja podjela koju navodite bila je pretjerana. Prava podjela među časnicima za vrijeme Domovinskog rata bila je na sposobne i nesposobne, bez obzira na to odakle su došli. To pokazuje nedavno objavljena knjiga umirovljenoga generala Rahima Ademija “Samo istina”, u kojoj se ruši niz lažnih mitova o Domovinskom ratu. Da se dogodi takva podjela, to bi vjerojatno značilo kraj OS RH kao učinkovite vojne organizacije, a posljedice politizacije obrambenog sustava bile bi pogubne za cijelo hrvatsko društvo.

 

 

Ono do čega je vjerojatno došlo na najvišoj upravljačkoj razini je svrstavanje određenog broja ljudi na jednu ili drugu stranu u sukobu. U svakoj organizaciji, pa i vojnoj, uvijek postoji određeni broj pojedinaca koji će se radi ostvarivanja svojih osobnih ambicija – napredovanja, ostvarivanja materijalne koristi ili političkog probitka – svrstati uz jednu od sukobljenih strana, bez obzira na krajnje posljedice takvog sukoba za buduće djelovanje organizacije. Velika većina pripadnika Hrvatske vojske zainteresirana je za profesionalno obavljanje njihovih zadaća i, kao uostalom i najveći dio hrvatske javnosti, ne samo da je zgranuta razinom komunikacije ključnih ljudi u obrambenom sustavu, nego je i zabrinuta zbog dugoročnih posljedica ovog sukoba.

 

 

Je li svaka mogućnost suradnje predsjednika i ministra nakon svega izgovorenog definitivno pokopana?

 

 

Teško je zamisliti situaciju da bi nakon teških uvreda koje su pale između njih dvojice uopće mogao postojati bilo kakav oblik suradnje.

 

 

Gdje onda vidite izlaz iz ove situacije: u nekom ipak dogovoru Milanović – Plenković, smjeni ministra ili opozivu predsjednika?

 

 

Svi čekaju idući tjedan i sastanak Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost. Sada je vidljivo kako premijer Andrej Plenković želi smiriti situaciju, iako je i sam dao doprinos ovoj eskalaciji. Opoziv Milanovića je praktički nemoguć, a Plenković je pokazao da je spreman maksimalno štititi svoje ministre bez obzira na to jesu li sposobni upravljati svojim resorom. Sve dok Milanović i Plenković ne pokažu spremnost za kompromis, ovaj destruktivni sukob će se nastaviti.

 

 

Koliko se sukob prenosi na niže zapovjedne strukture u HV-u i koliko utječe na njezinu spremnost?

 

 

Problem je u činjenici da se sukob odražava ne samo na niže zapovjedne strukture, nego na cjelokupne Oružane snage RH. Vojna služba nije samo posao, nego i poziv. Samo se od vojnika traži da budu stalno spremni za djelovanje, pa i da polože život u obrani domovine. Svi koji ulaze u vojsku spremni su za takvu žrtvu, ali i očekuju da će imati osigurane radne i životne uvjete da bi mogli ispunjavati svoju dužnost. A upravo po tom pitanju vidljivi su stalni problemi koji se godinama ne rješavaju. Provode se samo parcijalne mjere koje ne popravljaju sadašnje teško stanje. I sada, umjesto da se ključne osobe u sustavu pobrinu za rješavanje tih problema, one se međusobno časte uvredama. Što mislite kako to utječe na pripadnike vojske?

 

 

 

 

Je li zapovjednik Glavnog stožera viceadmiral Hranj do sada imao manevarskog prostora da postupi drugačije u sukobu Milanović – Banožić?

 

 

Hranj se nalazi u nemogućoj situaciji. Prema odredbama Zakona o obrani, on je istovremeno odgovoran i predsjedniku (provođenje njegovih zapovijedi) i ministru obrane (za provedbe njegovih odluka). To se događa u uvjetima nepostojanja jasno definiranih ovlasti oba subjekta. Znači, što god učinio, zamjerit će se jednoj od strana u sukobu.

 

 

Iznenađuju li vas sve češće afere unutar samog HV-a, poput nedavnog otkrića o konzumiranju droga u najelitnijoj postrojbi?

 

 

Ne. To je dokaz rastućih problema u obrambenom sustavu koji se godinama ne rješavaju. U zadnjih pet godina imamo nesreće na poligonima, fraternizaciju, nedisciplinu, kriminalne slučajeve, nesreće zrakoplova i helikoptera sa smrtonosnim ishodom, neracionalno trošenje sredstava. Sve se to pokušava prikazati kao iznimka od pravila, ali njihov rastući broj ukazuje na ozbiljne probleme u obrambenom sustavu koji se ne rješavaju, nego se gomilaju godinama.

 

 

Foto: Vlada Republike Hrvatske

 

 

Sve se ovo događa i u vrijeme nikada glasnijeg zveckanja oružjem u prvom hrvatskom istočnom susjedstvu, Bosni i Hercegovini. Mislite li da tamošnja posvemašnja institucionalna i politička kriza može dovesti do sukoba, čak i rata?

 

 

Bez obzira na ozbiljna upozorenja o mogućem novom sukobu, on ipak u ovom trenutku nije izgledan. Dugoročno, vjerojatnost izbijanja sukoba rasti će kako Bosna i Hercegovina bude sve više slabjela i pretvarala se iz slabe u neuspješnu državu. To je strategija koju usklađeno provode Aleksandar Vučić i Milorad Dodik u BiH, ali i u cijeloj regiji, no ona ne mora završiti novim ratom.

 

 

O čemu se radi? Vidljivo je kako Vučić koristi svaku priliku za izazivanje napetosti te zatim za smirivanje situacije i pokazivanje navodne srpske kooperativnosti. Time se stalno testira međunarodna zajednica i njezina odlučnost u stabilizaciji područja zapadnog Balkana. Ako dođe do snažne reakcije, Vučić se povlači, a u suprotnom priprema novi izazov kako bi dugoročno oslabio utjecaj SAD-a i EU-a u regiji.

 

 

Najnovija provokacija ove vrste je Dodikova izjava o preuzimanju vojske, pravosuđa i carine s razine BiH na srpski entitet. Cilj je stvaranje stalne nestabilnosti i stvaranja uvjerenja na zapadu da je ova regija izgubljen slučaj. Onda bi se u određenom trenutku, kada bi zaista postojala mogućnost izbijanja sukoba u BiH i njegova širenja, ponudio kompromis kojim bi Srbija nastojala bez upotrebe sile postići maksimalističke zahtjeve u regiji.

 

 

Kome bi taj sukob, ako bi do njega došlo, više odgovarao – srpskoj ili bošnjačkoj strani?

 

 

Bojim se da će srpska strana biti najspremnija za sukob.

 

 

Kako bi se Hrvatska trebala u tom slučaju postaviti što se tiče Hrvata u BiH, koji su najmalobrojniji i čine se najmanje ratoborni?

 

 

Hrvatska je sada članica NATO-a i EU-a, a time su joj i vezane ruke u pogledu reakcije na pogoršavanje situacije u Bosni i Hercegovini. To znači da bi morala djelovati u skladu s odlukama NATO-a (EU nije sposoban organizirati vojnu intervenciju u BiH). Ako bi pokušala djelovati samostalno (pod uvjetom da je vojno sposobna za takav korak) protivno željama drugih članica, platila bi visoku političku i ekonomsku cijenu.

 

 

Imaju li NATO i zapad odgovor za najgori scenarij u BiH?

 

 

U ovom trenutku nemaju. Mogla bi se ponoviti situacija s početka 2014. godine, kada su nemiri koji su izbili u BiH potpuno iznenadili EU i NATO i pokazali kako obje organizacije nemaju nikakav plan za moguću vojnu intervenciju.

 

 

Gura li Rusija Dodika u zaoštravanje, sukobe?

 

 

Rusija koristi svaku priliku za pogoršavanje stabilnosti ne samo zapadnog Balkana, nego cjelokupne jugoistočne Europe. Ova strategija Moskve pokrenuta je nakon izbijanja ukrajinske krize 2014. godine, a cilj joj je izazvati krizu koja bi spriječila jače djelovanje NATO-a i EU-a na zapadnim granicama Rusije. Time bi Rusija zadržala slobodu djelovanja prema Ukrajini, Bjelorusiji i baltičkim državama, dok bi se zapad bavio krizama u svojem dvorištu. Čak i kada je ruska strana neuspješna u ovim pokušajima, time stvara dugoročnu destabilizaciju, što pokazuje situacija u Makedoniji i Crnoj Gori. U ovom djelovanju posebna ruska pažnja usmjerena je prema pogoršanju situacije u BiH, pri čemu je upravo Dodik idealan instrument.

 

 

Mogu li se događanja u BiH i na Kosovu povezati s intenzivnim naoružavanjem Srbije, tamošnjim najavama uvođenja obveznog roka i slično?

 

 

To je dio ranije navedene dugoročne strategije Beograda – spremanje za trenutak kada bi mogao započeti opći kaos u regiji i onda pregovarati. Vučić kroz sustavnu modernizaciju oružanih snaga Srbije zapravo nastoji razviti vojne sposobnosti koje se mogu primijeniti u lokalnim sukobima na području zapadnog Balkana. Time bi nastojao ojačati srpsku poziciju u trenutku pregovora sa zapadom i susjedima.

 

 

Hrvatska je i u političkom i u vojnom pogledu puno polagala na nabavu 12 novih borbenih zrakoplova, da bi nedavno bilo otkriveno da će oni imati starije radare i rakete manjeg dometa.

 

 

Je li time cijeli posao kompromitiran, te može li se u krajnjem slučaju i izjaloviti?

 

 

Sve su opcije otvorene. Ne samo da je ovo potpuno netransparentan proces, nego se i u ovom slučaju vidi niz problema u sustavu nacionalne sigurnosti Hrvatske. Koji se ciljevi vanjske i sigurnosne politike žele postići kupnjom Rafalea? Koja je njegova namjena i koje će zadaće izvoditi? Postoje li uopće financijski i materijalni uvjeti za korištenje tako modernog zrakoplova? Svi ovi čimbenici definiraju naoružanje i opremu kupljenog zrakoplova. Ako oni nisu poznati, a do sada hrvatska javnost nije dobila odgovor ni na jedno od ovih pitanja, onda zaista idemo prema ponavljanju neuspjeha do kojeg je došlo pri pokušaju kupnje izraelskih lovaca F-16.

(37)

ZAGREBAČKI ANALITIČAR UPOZORAVA: „Hrvatska je članica NATO-a i ako bi na svoju ruku poslala vojsku da brani bosanske Hrvate, naša bi država…“