Iako je cijeli vic, zapravo, bizaran, najproblematičniji dio je referenca na stradanje bošnjačkog naroda u ratu

 

 

 

Piše: Milica Plavšić

 

 

Na mitingu u Banjaluci pod nazivom „Srpska te zove“, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, održao je govor, u kojem je, između ostalog, ispričao i jedan vic.

 

 

 

Dodik i inače ima običaj da priča viceve, pjeva i, generalno, zabavlja narod svojim nastupima. I u tome nema ništa sporno.

 

 

 

Međutim, vic koji je Dodik ispričao na mitingu u Banjaluci, sporan je iz više razloga. Ne samo zato što je u pitanju loš humor, već i zato što je veoma opasan.

 

 

 

Govoreći o tome kako se vlasti Republike Srpske ne plaše nikoga, pa ni moćne Amerike, Dodik je smatrao za shodno da ovu poruku pošalje tako što će publici ispričati vic.

 

 

 

Pretpostavka je da je Dodika ponijela euforija i da se radi o trenutnoj inspiraciji, a u njegovoj interpretaciji, vic glasi ovako:

 

 

 

„Neki strašni mačor sa Zapada zatvorio tri miša u kavez. U prvom kavezu je bio bošnjački, u drugom hrvatski, a u trećem srpski miš. Bošnjački miš je počeo da se ulaguje ‘ja sam stradao, moji su pobijeni’, hrvatski, kao stari Latin, počeo je da mu se dodvorava, a srpski kaže ‘mac, mac’.”

 

 

 

Vic je dočekan smijehom iz publike i, iako se može činiti kao tek jedna od šala u Dodikovom maniru, veoma je važno skrenuti pažnju na opasnost koju predstavlja ovakav, naizgled bezazlen humor u političkim govorima.

 

 

 

Naročito je važno upozoriti na štetnost ovakvog diskursa u trenutku kada je politička retorika u Republici Srpsoj gotovo identična onoj iz 90-ih godina prošlog vijeka.

 

 

 

Analizom Dodikovog vica, otkrivamo slojeve stereotipa i predrasuda koji su u njemu prisutni.

 

 

 

Vic koristi karakterizaciju miševa koji treba da predstavljaju tri glavne etničke grupe u Bosni i Hercegovini – Bošnjake, Hrvate i Srbe. Svaki miš reaguje na način koji odražava stereotipe o tim grupama:

 

 

 

Bošnjački miš – opisuje se kako koristi priču o žrtvi “ja sam stradao, moji su pobijeni”, što može odražavati stereotip o Bošnjacima kao o grupi koja često ističe svoje stradanje i istorijske nepravde. Ovaj stereotip može biti štetan, jer redukuje složenost i raznolikost bošnjačkog identiteta na jednodimenzionalnu sliku žrtve.

 

 

 

Hrvatski miš – Opisan je kao neko ko se dodvorava i koristi sofisticiran, obrazovan jezik “kao stari Latin”, što može biti referenca na stereotip o Hrvatima kao o kulturno visoko razvijenoj i politički proračunatoj grupi. Ovaj stereotip takođe može biti problematičan, jer podrazumijeva manipulativnost i prikriveni oportunizam.

 

 

 

Srpski miš – njegova reakcija (“mac, mac”) može biti tumačena na dva načina: kao izraz hrabrosti i nepokornosti ili kao ironična nebriga prema zapadnom “mačoru”. Ovo odražava stereotip o Srbima kao o narodu koji se ne boji suprotstaviti moćnijim silama. Iako može imati pozitivne konotacije hrabrosti, takođe može implicirati tvrdoglavost i nespremnost na kompromis.

 

 

 

Iako je vic možda namjeravan kao humorističan, zapravo koristi i potencira etničke stereotipe, što doprinosi održavanju i produbljivanju predrasuda među etničkim grupama.

 

 

 

U političkom kontekstu, ovakvi vicevi mogu imati ozbiljne posledice, jačajući etničke tenzije i smanjujući mogućnosti za međuetničko razumijevanje i saradnju, što je posebno opasno u kontekstu post-konfliktnih društava kakvo je bosanskohercegovačko.

 

 

 

Kada osoba sa autoritetom, kao što je Dodik, šalje poruku da je ovakav način razmišljanja prihvatljiv ili čak tačan, time podstiče publiku da prihvati te stereotipe kao normalne ili opravdane.

 

 

 

Zbog njegovog opuštenog, najčešće primitivnog i bahatog ponašanja, njegove pristalice se s njim rado i lako identifikuju, i skloni su da usvoje i ponove stereotipe izražene u njegovim šalama, a smijeh i humor čine da se ljudi osjećaju ugodnije sa svojim stavovima, čak i kada su oni izuzetno problematični.

 

 

 

Trivijalizacija tuđe patnje

 

 

Iako je cijeli vic, zapravo, bizaran, najproblematičniji dio je referenca na stradanje bošnjačkog naroda u ratu.

 

 

 

Govoriti o stradanju jednog naroda kroz vic je etički problematično, naročito kada je to stradanje bilo veliko i kada ima duboke emocionalne i istorijske implikacije.

 

 

 

Ovakav humor možemo tumačiti kao nedostatak poštovanja prema žrtvama i njihovim iskustvima, kao ismijavanje i trivijalizaciju njihove patnje.

 

 

 

U mnogim kulturama, ovakve teme se smatraju tabuom za šale zbog težine i ozbiljnosti događaja, a u zemlji u kojoj, decenijama nakon rata, nismo uspjeli vratiti dijalog i razumijevanje, ovakvi govori samo doprinose daljoj polarizaciji i konfliktu.

 

 

 

Iako je namjera vica možda bila da zabavi, on ne samo da nije zabavan, već je uvredljiv i omalovažavajući prema hrvatskom i bošnjačkom narodu.

 

 

 

Najopasniji uticaj ovakvog humora na publiku je smanjenje njihove empatije prema tuđoj patnji.

 

 

 

Umanjuje značaj ozbiljne teme

 

 

Dodik često koriste viceve u svojim govorima kako bi se povezao s publikom, uspostavio prijateljskiji i opušteniji odnos i zadobio simpatije birača.

 

 

 

Međutim, o ovom slučaju Dodik koristi humor i kao sredstvo za odvraćanje pažnje od kontroverznih tema, odnosno za umanjivanje njihovog značaja.

 

 

 

On ovim vicem relativizuje ozbiljnu temu kao što je suprotstavljanje vlasti Republike Srpske jednoj ekonomskoj i vojnoj sili kakve su Sjedinjene Američke Države.

 

 

 

Kao neko ko je na vlast u Republici Srpskoj došao “na američkom tenku”, Dodik je i te kako svjestan koliko rizikuje ovakvim ponašanjem i kakve posljedice to može imati za njega, njegove saradnike, ali i za sve građane RS.

 

(Buka/DEPO PORTAL/ad)

(394)

Zašto je Dodikov vic ‘o mačku i miševima’ jako opasan? U prvom kavezu bošnjački, u drugom hrvatski, a u trećem srpski…