ZBOG OVE VIJESTI GORI BOSNA: Pogledajte čiji su posmrtni ostaci pronađeni u isušenom Jablaničkom jezeru…(VIDEO)

Loša hidrološka godina i pojačana proizvodnja električne
energije, doveli su do toga da je Ramsko jezero na
najnižem nivou u posljednjih nekoliko godina.
Danas dolina potopljene Gornje Rame izgleda toliko mrtvo,
toliko nestvarno i beživotno, kao da gledate u pustinjske
predjele. Jedino što oči promatrača donekle osvježava je
okolni pogled na pitoma ramska sela i obiteljska imanja. To
je ono što vam daje sigurnost da u ovoj pustoj dolini još uvijek ima života.

Želja za promocijom svoga kraja i ljubavi prema istome, navela nas je na to da obiđemo ovu „pustu“
dolinu, piše Rama-prozor.info.
Krećući se od mjesta Bruša prema nekadašnjem naselju zvanom Luke, prvim korakom stupate na
potopljeno, beživotno tlo, koje ne odiše ničim osim mrtvilom, i na kojemu nema ništa osim
utabanih tragova ljudskih koraka i automobilskih guma.
A na tim istim Lukama prvi put ugledate tragove nekadašnje stare kaldrme, puta, koji vas vodi u
pravcu idućega mjesta – u punoj akumulaciji to je otok Škarine. I zaista uz tu kaldrmu mogu se
vidjeti ostaci nekadašnjih voćnjaka, grobalja, ljudskih ostataka i domova. Kada dođete na Škarine
pogled vam puca na pitomu udolinu prepunu ostataka ljudskih tragova življenja. I da, pitoma je bila
nekada, u neko drugo vrijeme, u vrijeme jednostavnog ljudskog življenja, u vrijeme prije apokalipse
zvane potop.
To je mjesto zvano Kopčići, mjesto ramskih begova, mjesto koje vam po tragovima govori da je bilo
„mjesto ugodnog življenja“. Smješteno uz samu rijeku Ramu, uz njenu lijevu obalu, na pitomoj
zaravni, danas izgleda toliko mrtvo, toliko jednolično i beživotno kao da je smješteno u pustinji. Na
putu do Kopčića susrećemo se s ljubiteljima povijesti i prirode. U društvu gospodina Ivana Kelave,
fotografa iz Mostara, sustižemo posjetioce iz Konjica, gospodina Hajrudina Motiku, profesora
povijesti, i njegovog prijatelja Salema Šahinovića, te smo zajedno nastavili druženje do krajnjeg
odredišta.
Na tome putu uz ugodan razgovor, dok pogled puca na mrtvu dolinu, ulazimo u beživotne,
porušene i mrtve ostatke Kopčića. Mjesto u kojemu je nekada bujao život, u kome se rađalo, raslo,
živjelo i umiralo. Mjesto u kojem se isprepliću tuga i ponos, u kojem, iako sada mrtvom, postaju
opipljivi ljudski životi, rad i ljubav prema rodnoj grudi.
Prvi spomen na Kopčiće kao naselje seže unazad nekoliko stotina godina, u vremena iz 15. i 16.
stoljeća. Uglavnom se spominje predaja o Kopčićima, a ona ima nekoliko verzija. Dvije su
prihvatljive verzije, uglavnom potomcima i bivšim stanovnicima Kopčića, i to:
“Predaja po kojoj je Alaj-beg Kopčić u Bosnu i Hercegovinu došao za vrijeme osmanske okupacije
i da je za zasluge u borbama od sultana dobio toliko zemlje koliko može na konju za jedan dan
preći. Po toj predaji beg Kopčić je jahao čak i do Duvna pa je u narodu ostala izreka ‘Obilazi k’o
Kopčić oko Duvna’.
Što se tiče druge verzije o porijeklu Kopčića postoji još jedna koja kaže da se radi o staroj
bosanskoj plemićkoj obitelji, koji su dolaskom Osmanlija na ove prostore prihvatili islam. Prvi
opširniji pisani trag o Kopčićima je onaj iz 1888. godine u Narodnom blagu
bosanskohercegovačkog književnika i političara Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Kasnije je
1900. godine u djelu Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine pisao Safvet-beg Bašagić, a
1906. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja zanimljivi tekst je pisao Alija Ćatić. Interesantno je da
je ova plemićka obitelj imala i svoj grb, koji je istaknut u obnovljenom turbetu bega Kopčića. U
Rodoslovlju bosanskog, aliti iliričkog i serpskog vladania popa Stanislava Rupčića, koji se čuva u
Samostanu sv. Duh u Fojnici, pod rednim brojem 54. nalazi se rodoslov i grb ‘begovske porodice iz
ramske nahije’ – porodice Kopčić.”
Možda se ovo mjesto i može zvati begovskim i zbog toga što je u vrijeme prije akumulacije
Ramskog jezera (1968. godina) imalo standarde pomalo neuobičajene za sela ovog kraja, sa
sadržajima specifičnim za veća naselja, pa su tu bile kafane, mlinice, hanovi, putevi popločani
kaldrmom…
I dok laganim korakom, po ostacima glavne seoske kaldrme, ulazimo u ostatke naselja, svuda su
vidljivi tragovi uskih priključnih kaldrma, koje su nekada vodile do domova, od kojih danas nije ostao
„ni kamena na kamenu“. Vidljivi su tragovi ostataka grnčarije, opeke, čavala, bravaluka, i možda
ono najosjećajnije, ostataka ljudske obuće, posuđa….
Tom istom kaldrmom ulazimo i u ostatke prostranog groblja (mezarja), koje se nalazi na dnu
naselja. Ti nijemi ostaci ljudskih počivališta, okružuju ostatke porušene džamije, od koje je još
uvijek najistaknutiji njezin minaret (munara). Džamija i groblje su smješteni na najravnijem, i naoko
najpitomijem, dijelu Kopčića. Porušena džamija, minaret, bašluci, ljudski domovi, nezaštićeni su
spomenici jednoga vremena, jedne tradicije i vjere, jedne Rame koja je bila nemoćna da bilo što
učini da ne bude ovako.
Pustinja nastala potopom ugledala je svjetlo dana. Izronila je iz dubina modrog Ramskog jezera,
da bi nas vratila u neka druga vremena, da bi nam otkrila neku drugu Ramu, njezina nekadašnja
sela, pitome doline i zaravni, probudila maštu o jednome vremenu i jednoj zemlji, o jednoj rajskoj
dolini, smještenoj na ono malo slovo „i“, na prirodnoj granici koja razdvaja Bosnu od Hercegovine.
Probuđenih osjećaja, kao promatrači koji su rođeni mnogo vremena poslije potapanja Ramske
kotline, ne možemo a da se ne zapitamo je li uistinu moralo sve ovako završiti? Je li ova pitoma
dolina, u ono vrijeme bogata raznim voćem, povrćem i žitaricama, morala biti „udavljena“ strahotom
vodenog potopa?
Od preko 1 000 snimljenih fotografija, preko 30 minuta videa, ipak smo se odlučili za najzanimljivije
detalje, kako bismo do vas prenijeli ono što smo zabilježili toga dana, kako bismo vas, osobito
starije, vratili u vremena kojih se sigurno sa sjetom sjećate i o njima govorite, piše Ramaprozor.info.